ZABORAV

Što si to zaboravio, samotni čovječe?
Zastao si odjednom, ukipio se
i tupo gledaš u prazninu,
kao da si došao do ruba dana
i ne možeš dalje.

Hoćeš da se sjetiš nečega
zbog čega si pošao na put,
nečega što te grijalo iz dubine,
što te nosilo između bregova.
A ništa da ti padne na pamet,
da te pokrene tamo ili ovamo.

Samo vidiš da si došao
do polja pšenice
i da se lahor poigrava žutim klasjem.
Možda se netko i tobom poigrao?

Možda te šumor žita opio
i bacio te u zaborav
pred kojim si tako nemoćan zastao.

Nikola Milićević

Salona

  

SAN U ROZETI

Ima li ljepše ruže od svjetlosti
koju propuštaš i tako imenuješ
podneblje, oblikuješ i u nama
ploču mora, grivu broda, usta luke

Imaš svoje ptice, ušit u njihov glas
slušam što nas to okuplja: maestral
u tamarisima i dah predvečerja
kad obgrli zvonik, uznemiri uzduh

Mudra ružo, tvoja smo usta, otvor
u govor koji o kamenu i njegovoj
toplini ne prestaje zboriti, o tvome
pečatu na čelu ovog bijelog pročelja

Što nas to pomiče, ružo, kuda
putuje tvoj kotač, tko to postavlja
zaručnički prsten na bijeli stolnjak
tko to spava u našim svjetlostima

Zvonite nebesa, otvorite se zdenci
poteci pitka vodo, osvijetli me krvi
zalazećeg sunca - recite sa mnom ruži:
Ti sve znaš, ti si moja mudra ruža

Jakša Fiamengo

Šibenik

RODOLJUBNA PJESMA

Ne mogu napisati pjesmu u Moskvi
u visokoj snježnoj sobi zorom
između rasporenih kofera
sobarica mi tepa kao majka
i obavljamo sitnu trgovinu
nešto najlona i čokolade
ne mogu napisati pjesmu
suočiti se s ovim papirom
sa svojom olovkom
krevet je zapaljen poda mnom
ovaj osjećaj privremenosti
i gluhoća krajobraza u Francuskoj
moje se misli svojevoljno
izražavaju drukčije
rječnik mi se otima
govor mi se ni na šta ne odnosi
ptice koje udaraju o zidove
vraćaju se obezglavljene
kao vokali konzonantni moj
dalmatinski naglasak
moje mi oči ništa ne objašnjavaju
pred slapovima Rajne
ništa mi ne kazuju
mirno selo ludaka u okolini
plovidba sjevernom rijekom
utvare vrtni patuljci i
Wagnerova glazba
kraljevski podrumi kasni barok
nema pjesme u Parizu
moja se izbjeglička vlada rasula
ostajem u predvečernjem Salzburgu
na terasi kavane Glockenspiel
zagledan u tamnu Mozartovu statuu
juhu od kornjače i pivo
kakav mi je to život
ne mogu napisati pjesmu u kiši
Bruxellesa u Riu
u planinama što vise nad Innsbruckom
i u zagrljaju žene koje ljubavni
jezik ne poznajem
mijenjanje novca suveniri nemoguća
ishrana razglednice Zlatna Praha
samo su izmijenjeni oblici
moje samoće moje neizlječive čeznje
moje bolesti za tobom nesreće i nade
siromaškog porijekla i pripadnosti
ali tu ipak nema pjesme
potrebna mi je jedna ogoljela
ljetna postaja na pruzi
Perković – Šibenik
uvaljena u jaru zlato i kamen
koji se sklapa nad mojom glavom
kao dva vala
potrebna mi je modra zagrebačka kiša
sredinom rujna
moj auto moje cigarete i rakija
kino “Jadran”
da se uspostavi kakav takav način
glasovir u skromnom potkrovlju
i tvoje tijelo
more pod nogama i hvala Bogu stigli smo
kuhinja moje majke u rumenoj rasvjeti
“Slobodna Dalmacija” i slika u novčaniku
potrebni su mi da nešto kažem
da jedan osjećaj na najasnom putu privedem kraju
da jednu misao smirim
da načinim malo reda
u svojoj duši i napišem pjesmu.

Arsen Dedić 

Šibenik - Peković

  

NE PITAJ VIŠE

Ne pitaj više zašto te ljubim. Pitaj
zašto raste trava i zašto je nemirno more.
Pitaj otkud stiže vjetar proljetni
i bijelom lađom snova tko krmari
kad noć nad svijetom hladne prostre sjene.

Ne pitaj zašto te voli moje čudno srce.
Znaš li odakle koralj na dnu oceana?
Valovi pričaju o zaspaloj ljepoti,
ali ti živiš daleko od glasa valova.
Tvoja je misao strma pećina
o koju se uzalud razbija moj život.

Ne pitaj zašto te ljubim.
Pristupi k meni! Tužno je moje srce.
Ti i mjesec: dva nedohvatna cvijeta
na visokoj planini zaborava.

Vesna Parun 

Šibenski akvatorij

POSLANICA, SINU, PO ZAVRŠENOM STUDIJU

Ako ti netko nudi cjelovit svijet,
lijepo je to, sine moj - ali pitaj se gdje ti laže.
Ako ti netko tako uvjerljivo objasni razloge,
a ti pomisli: koja pitanja i odgovore ti uskraćuje,
za što te hoće opljačkati,
zašto baš tebi ušteđuje mučninu da sve to
obaviš sam, a i sam ćeš znati
da osim tvojeg  - i nema odgovora.

Kad god ti netko nudi slike jasnih boja,
vara te kao dijete, igra na kartu
naše ponajdublje žudnje. A ti,
pomisli samo na smrad u njegovu podrumu:
treba mu sirovina za njegov konačni proizvod,
u kojem tebe nema.

Tada svrati pogled na svoju zemlju, živi
u isto vrijeme s njom i protiv nje: njoj će to
kad-tad dobro doći.
Čovjekov um je čudesan kad se hvata u koštac
sa stvarima izvan sebe; ali u ljudskim stvarima,
od sve velike znanosti ostane nam jedva
metoda pokušaja i pogrešaka,
jer samo briga i sumnja imaju samilost,
a podijeljena tuga pravu snagu
za možda još jedan dan. Samo strpljivom,
koji razumije svoju i tuđu bol i pita se
a što sad s njom, oni ne mogu ništa:
prolaze kroz njega kao prsti kroz zrak
ili kamen bačen u vodu. Promašuju ga.

A inače, ide ovako: deset prvih godina
borit ćeš se za sebe, htio-ne htio. U to smo
ugrađeni. Slijedećih deset,
govorit ćeš sebi kako se imaš i znaš tko si.
Tako ćeš i postupati. A poslije,
 s trećih deset, "svrati oči k sebi i pomnjivo pazi",
govorilo je Ujević. U tim godinama,
ljudi su skloni divljanju ili sladunjavosti,
opraštaju si svašta. Ti sebi nemoj,
nijednu svoju laž, a da je prije nisi
otpustio drugima. Ne boj se nikada
svog velikog ludila: prestraši se
svojih nezamjetnih sitnih nastranosti koje će
postati običaj, volja, i na kraju, tvoj život.
Ako se to dogodi - uzmi sjekiru.
Sve je dobro dok nas ne rane, a potom,
sve je dobro dok ne nanosimo bol drugima.

Nikica Petrak

Split

  

POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU

Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ću i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje!
One u drugima žive
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! Ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.


Tin Ujević

Šibenik

O DUŠE SVETI, SIĐI!

Rođenja svoja sva ja znam.
I smrti sve.
I sve mi Uskrse,
Al' nikad još ne dočekah
I praznik svojih Duhova.

A ja sam željan
tvoga plama:
Pa da krv nova
sve mi žile napuni.
I jezik moj progovori.
I stvara moja riječ.

A Duha puni,
odsad nam je živjeti
u vječnom miru
Gospodnjem!
O Duše Sveti, siđi!

Vladimir Nazor 

Šibenski akvatorij

PJESMA STAROM PROFESORU

Sjećam se, trajao je uvijek dugo
kratki ti povratak do stana tvoga.
Jer si, a i šta bi, šta bi drugo,
polako išo od izloga do izloga.

Čini mi se i sad se još skitam.
I prati me tvoj pogled i srdžba stara.
-Gle ti njega, ne zna ni kako se vadi logaritam,
a po svu noć kojekud se vucara.

-Gle drskosti, pa on još i puši.
Tog drskog derana tužit ću školskom vijeću.
Čekaj samo, sutra ću da ti izvućem uši.
I otjerat ću te u klupu magareću.

O dobri učitelju, koliko puta si od tada
izišao i opet ušao u svoj stan.
Dok su se izlozi, ulice i kuće grada
mijenjale brzo, iz dana u dan.

Najzad si, od zadocnjelosti i bijede,
izgubio put koji te vodi kući.
Jedan je tvoj đak morao da te odvede.
Mislio sam, bol će te utući.

U sluhu tvome kao da još riječi šume.
I gledaš u onaj izlog tupo,
kad si prvi put spazio crnca od gume,
gdje ti se klanja: Molim, ovdje nije skupo.

Nikola Šop 

Zadar

GALEBOVI SNOVI

Kad ih more u cik zore
na veseli ples pozove,
gdje skrivaju preko dana
galebovi svoje snove?

Nad pučinom žustro kruže,
sa suncem se bratski druže,
malo plove, ribu love;
zar trebaju za to snove?

Al' kada ih mjesec žuti,
u kasnije neke sate,
kao stražar sna pozove
na počinak da se vrate,
da l' potraže stare snove,
il' pronađu neke nove,
pa sanjaju iz početka
svaki san u dva tri retka?

Ratko Zvrko

Zadar

  

EREMIT

Da se jednom skrasim u uvali nekoj
Ko u jezik jasni, razumljiv još samo
Meni i ponekom (jer se dobro znamo)
Namjerniku Božjem, da se u dalekoj

Osami očistim, da se u duboku
Pećinu povučem, da pričam sa svakim
Stvorom koji ne zna zavarati lakim
Osmijehom i imat opak sjaj u oku;

Da se, kažem, skrasim i travama mažem,
Možda bih tek tada posve bio blažen
Uz najbolje riječi pri toplom kompotu;

Sva bih svoja dobra spravljao za druge,
Brodić, sat, sva znanja, sve čisto od tuge,
I znao da živim samo za dobrotu!

Jakša Fiamengo

Vodice

BOG JE REKAO: U REDU

Jednog dana Bog je rekao: U redu!
Neka bude zemlja, odijeljena morem.
Odasvud! A sjever nek odvoji gorjem!
I nek joj se dani nanižu u slijedu

Čestitosti, duha..._Žmireći na bijedu,
Bog je blagoslovi. Tu zemlju - stol,
                                                   stvoren
Da primi hljeb posni, u tijelo pretvoren,
I krv gdje bi vino. Bog je bradu sijedu

Gladio ko starci što u krugu sjede
Kraj ognjišta drevnog i, da ne ozebu
Griju se uz spomen na djela što vrijede.

Tako nasta Istra. Ko milost u hljebu.
A nad njom i sad je, kad su noći blijede,
Pun Mjesec ko oko Svevišnjeg na nebu.

Jakša Fiamengo

Opatija

.

ZRNEVLJE OD ZVONA

Zvuci od svih znanja, ptice što zrak pasu
Nadlijeću naš kamen i trava ih gleda.
Krug Šarenog meštra i ovdje zasjeda
U mrežastom bdijenju. I sve se već rasu.

Ostale su, kažeš, ptice što iz stijene
Samostanske s braćom svetog Benedikta
Kljucaju ko nekad svjetlost, što je čitka
Mjera za blaženstvo, za svjetlost iz sjene.

Božje Polje! Kamen samostanskih dvora
(Gdje isto je nizat molitvu i biti)
Koju svetost čuva kad vrijeme ko kora

Oblaže nas, ruši, nestaje u jeci?
Ostat će tek zavjet, splet nestalnih niti,
Zrnevlje od zvona, zvijezde kao meci,

Molitva i bdijenje, fratri trećoredci!

Jakša Fiamengo

Opatija- Crkva Sv Jakova

  

OTETO IZ TMINE

Ova jutra s pjesmom ptica
ovaj život što nas nosi
blage crte tvoga lica
i taj sjaj u tvojoj kosi
sve te drage, nježne boje
vedra čela i sjedine
sve je ovo za nas dvoje
oteto iz tmine

Isti grad i isti ljudi
cvjetna korza i reklame
sve je ovo što te budi
tek ostatak neke drame
Čista suza, kaplja znoja
dobri lovci i lovine
sve je ovo, lijepa moja,
oteto iz tmine

Kad poželiš nešto više
vidiš: poljem teče potok
i zaljulja val svoj tiše
izgubljeni neki otok
Sve su ovo panorame
uvijek iste i jedine
sve su vatre što nas mame
otete iz tmine

Kad te noću izda snaga
ja ću čuvat tvoje snove
skupa ćemo s našeg praga
otjerati pustolove
Sve ću blagim tokom reći
ovi dani i godine
sve je to što služi sreći
oteto iz tmine

Vatra spava u vulkanu
voda čuva zrak u česmi
a ti živiš na mom dlanu
kao riječ u vedroj pjesmi
Sve je ovo što nas krijepi
dio snova i istine
svi su ovi dani lijepi
oteti iz tmine

I u tminu će se vratit
jednog dana, jedne zime
sve što nismo mogli pratit:
ovaj san i časno ime
Spržena će prekrit trava
svečanosti i užine
sve je to što s nama spava
oteto iz tmine


Jakša Fiamengo

Opatija - Djevojka s galebom

AH, EVO OPET

Ah, evo opet dođoh u naš kraj,
U naše mile, bregovite strane,
Gdje žarko sunce jače siplje sjaj
Na njive, vode i usjeve rane.

Gdje dom moj stoji uz široki drum
I pred njim stara murva, što je davno
Slušala bijesnih turskih konja šum
I zveket mača u sumračje tavno...

Dođoh...i moja smirila se duša,
Što plakala je u jesenji dan,
Kad svuda bješe - vjetar, kiša - tmuša...

Što snivo sam ga jedne noći zlate.
A sada?...Ljupki pogledi me prate
I čini mi se ovo sve ko san.

Antun Branko Šimić 

Krka

ZEMLJOVID

Toliko sam vode izazvao

toliko toga spremio u riječi

sad smo pod prstom Božjim

umočeni u beskraj kao u božićni kolač

sačuvaj me od tih krugova koji se šire

drži me dalje od prostiranja

nemoj me više umnožavati

ne mjeri me valovima

ne daj mi baš sve doznati

nalik je na igru iz djetinjstva

ovo kruženje

ova uporna zakrivljenost

što se imalo doznati već je došlo od sebe

kao izvor iz zabranjena zida

od kojeg gotovo da smo nevidljivi

oprani

u mjerenju beskraja

Jakša Fiamengo

Rab

  

UVEO CVIJET

Moj crveni cvijet je mrtav zauvijek.
Sudbina tužna, kao svakog cvijeta,
i sveg’ što živi kratki, smrtni vijek.
Al’ ja ga volim. Ona mi ga ubra
u rano jutro, tek svitaše dan;
i znam: u duši on još uvek cvjeta-
moj crveni cvijet, lijep i radostan.
I volim što ga sada gledam tako
gdje leži suv i žut na jednoj knjizi,
na jednom odru mojih radosti.
Sudbina je ista. Svako smrću plaća
crvenu raskoš svoje mladosti.

Gustav Krklec

Mak

ZANOS

Zar nisi, noćas, čula šum,
šum mjesečine plave;
zar nisi čula moj korak niz drum,
kroz žita i kroz trave?
Javio mi se tajni glas
u sjeti pastirskih frula
i osjetih da je posljednji spas
nebeski zanos čula.
Zanijeti se bilo čim
što nije u grešnom tijelu,
vijugavo, kao modri dim
nad rodnom kućom u selu.
Rastat se prije vječnog sna
sa sjajem i uspomenom,
rasuti ljubav i svoje ja
i strast za lutanjem, ženom.
Dati se vjetru kao list,
oblaku kao tuga
u zagrljaju blagom.
Nestati kao pjesma čist,
bez drage i bez druga,
tihim
mjesečevim tragom…..


Gustav Krklec

Rab