GRANA

Ta čista grana, svijetla i zelena,
što se nečujno ko lepeza njiše,
dok u njoj negdje drhti i izdiše
svjetlost i njena izgubljena sjena,
ta grana, dahom noći umivena
i sva zelena u tom jutru plavom,
blago se svija tu nad našom glavom,
nad našim danom i našim bezdanom,
nad nekom strepnjom znanom i neznanom
što zelenim se brani zaboravom.

Nikola Milićević 

Solin

  

ORANS

1.
Svime što si mi dao
morem lozom kućom
svime jutarnjim
nebom na tjemenu
mislima od svake volje
upućujem ti se
gdje si sav od krajobraza
od osjeta od zdrave zemlje
diši me oblikuj dahom
nek potečem kao tvoja riječ
kao vrijeme prejasno
poput smijeha suzi priličan
da sam i gdje potoci zamiru
gdje se zrak u zemlju utiskuje
gdje smo ti nedostojna prilika
daj me i onima koji ništa nemaju
koji oči svoje u mojima pitaju
koji siju i nisu posljednji
za onu veliku milost
kojom si me dotakao
učini da izrastem
u drvu od života
neprevaren
Oče Moj od svega mogućeg

2.
Evo
ustajem širim ruke
krila da nam budu
sletište za milost
da svjetlost siđe
u naše dlanove
da se prečistim
darovima ispunimo
vinom dobrim žitom
dahom posvemašnjim
tvoj blagdan da budemo
tvoj jastuk tvoj glas
da smo što i nebo
da sve nam bude
što i kruh
od prve jutarnje peći
po staroj knjizi
pečatu govora
da smo neranjivi
da se očistimo
Mati Naša

Jakša Fiamengo

Solin

PASAJU FUREŠTI

Pasaju furešti i kadikad fermaju
i čagod fotografaju
ma oni puno i ne haju
za ove svitlosti za ovo stinje
za ovo raslinje
jer oni ne možedu vidit
kar u korenju
pot u grumenju
muke niz učelke
i ne možedu čut
glase
iz dubine škoja
i ne znaju niti haju
ča smo mi ode ukorenjeni
kako sarca u parsima
kako stabla u karšima
nit znaju da je ode vajalo istočit
dva žmula pota za jedan žmul vina
i jednu žlicu uja
Oni dohodidu i olhodidu
i hmutodu priko škoja
kadikad fermaju
i čagod fotografaju


Jure Franičević Pločar

Split

USPAVANKA

Malo kamena i puno snova,
Bez kruha možda, bez ljubavi nikada
Naslijedio sam crnu plovidbu nebesa
Sablju gusara, hajdučiju i šiju
Koju zasjeda ne savija
Ove noge zelenim sagom sna
Ove ruke nevične za tjelesna milovanja
Piratski greben iz zvjezdana dna
Pozna prkosna zapljuskivanja
Zaplovi među ribe, među koralje
Perajo mojih tmina
Neka nas struje i zvučne strelice nose
U svjetlosne zdence dubina
Neka poplave vode iz svih izvora
Iz svih vrutaka i vrela
Neka provale neka šiknu i neka prskaju
Jednakosti plavetnila
Zipko ovih njihanja
Pod vodom i nad razinom isti je zakon jačega
Isto talasanje kolijevke i snivanja
Koliko sunaca i sva su unutarnja
I svako sunce sliku srca ima
U mrtvom moru sve je mrtvo
I sve je prozirna tišina
A san je sidro koje veže
Uz zemlju kamena i miris ružmarina.

Jure Kaštelan 

Dubrovnik

NEBO

Jutros je prošlo nebo
rijekom u košulji bijeloj,
sa cvijećem u kuštavoj kosi,
u rukama s grudama sna.

Za njim se valjala jeka
gola, na valjcima pjena,
a glatkim obrazom voda
jedar je skakutao smijeh.

Hej, dobrojutro nebo!
Zdravo, mladiću, zdravo!
Zvek vražje bunovnih zvona
škropi mu nevidljiv trag.

A prozirne mu noge
ko štake krvavog sunca
tobož u nježnosti svojoj
ne dotiču se tla...

Nestalo bosog je neba
i snjime nevjeste moje,
a ja sam uzalud s druma
dozivao u pomoć svijet.

Josip Pupačić

Solin

SUTRA JE NOVI DAN

Smiri se, dušo moja,
padne li suza na dlan
nije ni drugima lako
sutra je novi dan.

Smiri se, dušo moja,
ako i ostaneš sam,
možda je najbolje tako,
sutra je novi dan.

Sutra je novi dan i život teče,
ne postoji bol ni jad što proći neće.
Sve će ostati iza nas
dok vrijeme leti.
Zastani barem malo,
svega se, svega sjeti.
Sutra je novi dan i život teče,
ne postoji bol ni jad što proći neće.
Oblaci bijeli što plove
susrete donose nove.
Nek' ti oči sklopi san,
sutra već je novi dan.
Oblaci bijeli što plove
susrete donose nove
nek ti oči sklopi san
i ljubav.

Smiri se, dušo moja,
htjela sam sve da ti dam.
Ništa mi imali nismo,
sutra je novi dan.
Smiri se, dušo moja,
o nama sve ja znam:
lađe u oluji mi smo,
sutra je novi dan.

Sutra je novi dan i život teče...



Željko Sabol

Split

NEMA NIKOGA

Nema nikoga
tko bi zabrazdio među zvijezdama
tko bi otkinuo kvaku s vrata
tko bi zalupio vratima
tko bi udario šakom po stolu
tko bi pomeo izmet
tko bi pitao za zvijezde
tko bi se sklupčao na klupi
tko bi se sažalio nad narodom
misereor super turbam
tko bi opipao smokvu
tko bi osluhnuo ptice
tko bi pjevao o bojama
tko bi tražio žir
tko bi sanjao sove
tko bi mjerio drum
tko bi žudio more
tko bi odbio dobit
tko bi prezreo svjetinu
odi profanum vulgus et arceo
tko bi oplakao neharan grad
tko bi ustreptao s listom topole
tko bi se namreškao s pučinom mora
tko bi predao krila vjetru
Nema ga tko bi

Ivan Golub

Split

LJESTVE JAKOVLJEVE

Ja ne brojim riječi. Moram samo pazit
Da me ne prerastu, da me ne povuku
Gdje mi više nitko neće pružit ruku,
Gdje ću i sam sebe prognat i izgazit.

Ja ne brojim riječi. Ja se samo plašim
Da one ne počnu brojit sve po redu
Da me preko ruba mene ne odvedu
U područje zmija, što ne sliče našim.

Ja ne brojim riječi. One broje mene.
I studen mi broje, i sve čine daljim.
spotiču mi misli i prevrću zjene...

Zar će me za vazda izdat i progutat,
A tako se plašim da ih ne zatajim
Dok se s njima spremam dragat i gugutat....

Jakša Fiamengo

Split

HEL

Ponovono zvona
ponovno prah svjetlosti
u zbiru povijesti
uzmak zemlje pred lopatom
pocrnjele krhotine
rasuti blagoslov
u tri gusta slova

i kraljevski Jadro
upravitelj voda
čuvar podzemlja
teče podnebljem
kao metaforom

i zvona opet zvona
uokolo Gospina otoka
put skida kape
usta sarkofaga govore
očituje se mati sirota
zaštitnica udovica
očituje se molitva

a don Frane ushićeno
briše znoj sa čela
eto pomaknula se povijest

iz obližnjeg šipražja
gleda li ga to Kraljica
ili su to samo suze
Riječ razmazana
po svim hrvatskim ustima

Jakša Fiamengo

Solin

VEČERNJA

Koji jesi
kad budeš isponova
raspoređivao rasuta blaga
uvrsti me među svoja zvona
da na svečani jezik ptica
prevedem visinu neba
i svoju notu u njemu prepoznam
da u veliko uho svemira
urežem jedan jedini pozdrav:
Ave Maria

Jakša Fiamengo

Solin

ZABORAVLJENO DJETINJSTVO

U meni danas su, eto, iskrsli djetinji dani,
rođeno selo na rijeci, planina, vidici morski.
Ostani, pjesmo, ne teci, pupovi cvjetaju rani,
dolijeću pčele na badem, i vjetar zagorski.

Ostani pjesmo, ne teci, a ja ću u polje s djecom,
majka mi je rekla da idem, i ne ću gladan biti.
Na potoku su site i pravit ćemo mline,
pa ćemo na kruh u igri zaboraviti.

Na potoku su site. Ostavi lađe, nek plove.
Mrtva je mala žaba kraj vode na travi.
Križ ćemo sastavit bijeli od grane jablanove.
Ljubice uberi, i grob joj pozdravi.

Ljubice uberi, cvijeće radost nosi.
Na rijeci se diže zemljana centrala.
Ivica je ruši: on uvijek prkosi.
Kraj puta je prva trešnja procvjetala...


Josip Pupačić

Solin

ROĐENJE ZAVIČAJA

Neka nam je svakako toplo brdo iza leđa
neka nama tog čuvara od zlih vjetrova
taj materin zagrljaj, pouzdani obronak
i neka nam je kakva dubrava, skrovita
i za ogrijev, za hlad i zaštitu
i nek nam je nešto zdrave zemlje
(jutro u zemlji, jutro u nebu)
za blago, za pogled, za riječ
nek nam je sunce na prozorima
i zapis na pragu, stol i svete moći
objed u hrastovini, dijeljenje lovine
i nek nam je štogod vode u blizini
da i sami potečemo žiljem plemenskim
i kad iziđemo iz kuće da izađe
i sunce s nama, da nam ponese štit
i nek su nam vazda dobri susjedi
i nek su nam grobovi podno zidova
mirni i spokojni, jednostavni u snu
i tko dođe evo mu kruha i soli
za početak, nek nam je sklon
na imanju ponad mora, na ispaši
iza straža, u pejzažu isječenih putova
gdje smo primili knjigu, križ i zakon
gdje nas je sve više oko ognjišta
i nek smo tlu ovome sve što nas je
iznjedrilo, dok nismo stigli, dosegli
p r o  d u c e  T r e p i m e r o


Jakša Fiamengo 

Solin

ZAZIV PROTIV ZLODUHA

Molim ti se da budeš milostiv
ti koji imaš lice zloduha
i naređuješ trnje i čavle
koji si usuo noć u naše sandale
i ne razlikuješ dobre vijesti
od nečasnih, od nerazumnih

Koji si gradove obložio mrakom
koji si oranice kušao nerodicom
i otoke ostavio bez mora, more
bez brodova, sidra bez zavjetrine
koji si nas rasporedio u obruč šutnje
i odjenuo nam korizmene haljine
dao nas u podzemlje i riječima
zabranio sveta značenja

Zazivam te da ne budeš, da nisi
ti koji se uzalud upinješ biti
stariji od sreće, mudriji od spokoja
koji sve i da hoćeš ne možeš biti
viši od katedrala, snažniji od
jablanova, mekši od ženskog srca

Utječem se tvojoj slabosti, mirim
tvoje bičeve, zaklinjem te
zaboravi nas, učini da nas ne vidiš
da nas nisi zaslužio, da si iz
drugih stoljeća a ne iz naših
koja su nam namrla toliko svjetlosti:
svečanost jezika, pjesmu pletera
svijeću molitve - baštu baštinsku

Ne umiješ ti biti dragi kamen
ne znaš ti zemlju koja je riječ
nemaš ti toliko olova koliko je mora
nemaš ti toliko žice koliko je Hrvatske
iz tvoga zrna nikada ljubavi

Plemenita smokva, preplanuli ružmarin
darežljive rijeke, ulja iza sna
- ništa ti to ne znaš, ne bacaš ti
mreže u ovaj skladni krajolik
ne vučeš vrše iz ribnjaka zavjetnog
ne zanima te bucal naš povijesni
grb roda, trava naroda, ploča grobna

Nikada ti nisi bio cvrčak
nikada nisi dodirivao ovakvu mjesečinu
nikada mjerio kristal suze, vrč
zvijezda, blagost anđela
i nikada ti ovo sunce nije bilo
i nikada ti neće biti ni ime ni način

U ime ovih i u ime riječi
u kojima nisi a nisi ni zaslužio biti
pozivam te da odeš, da prestaneš biti
lišaj na blagoslovljenom hljebu
imela na palmi, zmija u gori maslinskoj
ilovača u bljesku riblje krljušti

Izvjetri da nam noć bude manja
da nam naravna bude poezija disanja
da ptica bez straha sleti u naš vrt
da smo vinogorje, da smo ludi pašnjaci
da smo ja i moja draga, da smo dar
vjere, prsten izobilja, da smo naprosto
svijetla djeca, lijepi tamni čempresi

Iziđi iz nas, odustani, odvrati se
ako si riba nemoj biti riba
ako si gomolj nemoj biti gomolj
ako si klas, ako si škrip, ako si sol
ništa nam nemoj biti, ništa ti nismo
ni kišnica ni suhodol, ni glas ni muk
ni postojani ovaj kamen pučka pjesmarica
ni bol ni bilo što na što sličiš

Učini da smo poredak svoje volje
da uživamo u nebu domaćih zvona
da smo voda svete rijeke naroda
da trajno možemo blagovati
stare jednostavne riječi:
kuću, zemlju, slobodu
čisto srce poštenja, dah oduvijek

Utječem ti se, molim te...Ma ništa te
ja zapravo ne molim! Ništa nemam s
                                                    tobom
jedino ti zapovijedam da se ukloniš
da poništiš čelik i zatvoriš vrata
da mi od riječi ne činiš sulice
i neka si proklet
neka je zauvijek proklet
svaki tvoj rat

Jakša Fiamengo 

Split

JEKA

Mjesta što ih posjećujemo

još uvijek žive od onoga što su od nas

sačuvala, što nas razdvaja i mjeri

prema sveznačnom morskom vjetrokazu

Pamtimo i najmanje detalje, treptaje

                                                  okom, način

na koji otvaramo usta, pokrećemo prste,

                                               zalijevamo

cvijeće, vezujemo uzice na cipelama

i sve nam je po načelu neke uzajamne veze

isprepleteni onim što jest i onim što će biti

mjerimo se po nakupljenoj količini 

                                          sjećanja

A vrijeme je i nadalje samo jeka

onoga što je prošlo u onome što će biti

i onoga što će biti u onome što smo prošli

gubi se prema obzorju, ostavlja nas na 

                                         volju

mjestima koja pamte i ono što je bilo

i ono što sasvim sigurno nikada neće biti

Jakša Fiamengo

Split

TROMI MANEVRI

Pratio sam kretanje brodova
velikih tustih usporenih
raskriljenih prema svim dolascima
dolazili su po ustaljenom plovidbenom redu
neki jutarnji neki večernji
upisani u tekuće dnevne izvještaje
prljavi od daljina umorni od nesanica
dohvaćali su se obale kao zadnje mogućnosti
ili joj pak prilazili dostojanstveno
kao da hoće sjesti počinuti
gledao sami ih gledali su me
nepomičnim širokim ribljim očima
mimoilazili su se u tromim manevrima
kao da im je to posljednje
kao da će se ubrzo sve rasplinuti
u luci u pretjesnom sidrištu
što je kao jezik a njih je ionako odviše
svakako onako iz jutarnje dokolice
pratio sam kretanje brodova
disali su kako sam ih ono bio naviknuo
jest pratili su me brodovi

Jakša Fiamengo

Split

SLAVNA SLOVA

ili: don Frane susreće kraljicu Jelenu

I jutros je Jadro poranilo s pjesmom
Pod mostove drevne pri punome svjetlu;
Čitala se povijest, svakom njenom restlu
Davala se mjera (ko luč neizvjesnom).

Trebalo se samo uplesti u vrijeme
Što rasuto stoji u svačijem grobu.
Helena famosa ne bi u svom dobu
Ništa bolje sreće (a ni njeno pleme).

A don Frane već je hitao k Solinu.
On, najbliži duhom kraljici sirota,
Koji za se kaza: presbyter...pecator...

Kad rasutih slova pokaza crninu,
Raspjeva se zemlja poliglota,
Zaslaviše zvona, pučki naš narator!

Jakša Fiamengo

Solin - Don Frane Bulić

JEDNO

Poznato je koliko iznosi
jedan i jedan. Ali ti i ja
ne znamo taj jednostavan zadatak
i svi nastoje da nam pomognu.
Dva - govore - najčešće dva,
a dvoje samo ponekad,
ako im dopustimo.
Recite, dakle, dva,
kao da zbrajate zrikavce,
noću, prije nego što zamuknu.

Ali ti i ja znamo
da nisu u pravu,
da postoje pravila
koja osporavaju
ono što ih potvrđuje
i vičemo: jedno, jedno
jedno.
Zbrojeni i pomnoženi
jedno s drugim
dvije kaplje krvi,
past ćemo na zemlju
kao jedina kaplja.

A oduzeti jedno drugome,
podijeljeni i razdvojeni?
Bit ćemo ništa
i samo ništa,
golemo i okruglo,
naslonjeni svojom prazninom
na sjenu ničega
koje se kotrlja
i plače
i koje se gasi.

Zvonimir Golob 

Split

OVAJ DAN

Možda bi trebalo reći: Hvala ti.
Nepoznati,
što si mi dao da vidim ovaj
raskošni dan,
ovaj beskrajni dan u mirnom
mjesecu travnju,
prostrt pod suncem sve tamo do plavih
vrhova gora
u daljini,
a iznad svega hvala ti što si dao
da vidim
ovo rascvalo stablo, svečano uzdignuto
pod rujenim cvjetovima,
ovo stablo puno nade i blistave
radosti
u ovom blistavom danu mjeseca
travnja.

Nikola Milićević

Solin


  

ZAPOVIJED SVIJETLOSTI

Pogledaj, Svjetlost je prva riječ
koja nas izgovara, dijeli od muka, poziva
k nama i druge, imenuje predmete,
                                         nalaže im
da isijavaju, da se premještaju i da nas
prepoznaju, oslikaju i ono vidljivo i ono
                                         što na nas
pomišlja, kamen i travu, more i drvorede,
                                                            ulice
i nastambe, široka dvorišta pred njima
Tako je to, riječ od svjetla čini da i sami
postanemo riječ, da smo u trajnoj uporabi, da
pomičemo udove i gledamo kako rezbari
reljefe i izbija iz dubine, kako poništava
                                                       neriječ
i iskri svojstvima koja joj pripadaju a
                                                       svako je
ko novi dan i zapovijed svjetlosti, često
i bolja od one iz čijeg smo početka krenuli
u nasušnost, na cestu gdje ih ljudi preuzimaju
kao poslastice i valjaju, prevrću po jeziku,
                                                         grade
rečenice, izbijaju iz njih i ono što nisu
a sačuvano je za bolje prilike, za otvorene
blagdane, za neko buduće
rađanje iz svjetlosti

Jakša Fiamengo

Split- Katedrala Sv Duje

  

VRAĆAM SE

Ona duga putovanja
dani rasuti u snijegu
zar je srcu sve to
trebalo da shvati
ovo mi more više znači
ti će mi ljudi više dati
Oni gradovi daleki
još se dalji danas čine
niti zvijezde nisu bile tako sjajne
šume su krile svoje krila
a dvorci čuvali su tajne od nas
Vraćam se tu, da ti kažem
ovo sunce nek’ mi sja
vraćam se tu, i kažem
draga to su luke iz mog sna
Vraćam se tu, i kažem
na toj zemlji gradim dom
vraćam se tu, i kažem draga
sve ću dijeliti sa tobom
Dok smo tražili svoj dio
i od svijeta dio sreće
dok smo slijedili
te ljubavi iz bajke
zvalo je more svake noći
i blage oči moje majke
Možda bismo pošli dalje
da se ne vratimo nikad
ali dobro su nas čuvali ti lanci
za toplu obalu jedinstva
bili smo vezani ko čamci
život sav

Arsen Dedić 

Split

  

STIGAVŠI NA TRG

Stigavši na trg

što sam to njegovo u sebi sustigao

na koji ću način upotrijebiti ključ od njegovih prolaza

pokušavam se izjednačiti s njegovim vrenjem

još me gleda sve sličniji gradu koji ga okružuje

nekoliko sretnih godina nije se mijenjao

dobrovoljno se javljam da mu budem od svih vrata

da mi bude od mojih najboljih govora

da sam njegovo najstarije dijete

pojačava se voda u njegovim fontanama

razmahale se zastave izvješene bez osobita razloga

osjećam se jači za sve njegove središnjice

pobjegne li mi u svoj najprostraniji augmentativ

požalit ću što sam se na njemu ikada našao

Jakša Fiamengo

Split

UPUTE ZA RUKOVANJE

Upućujem riječi u ono što ne razumiju

u prikrivena svojstva nerazvijene namjere

navodim ih na posve nepoznate snage

razvodim ih po temeljitim sadržajima

imenujem glagole kojima bi mogle prostrujiti

napučujujem ih stanjima koje valja pokrenuti

otkrivam ih izgubljenim očima

pokušavam obnoviti što su zaboravile

otkazujem im posluh da ih ne iznevjerim

najradije ih zatječem na pustim mjestima

punim ih prostorima kako bi se iskazale

pružam im ruku nagovaram ih na pozdrav

izdržat ću s njima i najteže kušnje

dajem im sve ovlasti govora

izuzimam iz riječi ono što ne izriču

Jakša Fiamengo

Split

NEDJELJNO JUTRO

Neka si tisuću puta blagoslovljeno
bijelo jutro u čistoj košulji
Neka si ljupko poput izvora u čijoj se
svjetlosti iznova obnavljam
Neka si kao rosa da me ljubiš i kao
nevjesta da me prstenuješ nježnošću
Neka si  sve što mi je ljepota namijenila
I nakon toliko treptaja još je u mom oku
onaj blagi uspon uz vinograde, još ona
zvona dubu titrave niše u proljetnom
uzduhu, još je ona božja žutika rasuta
diljem uvale i svečana samo za nas
Bijelo moje jutro, obiteljska sliko
iz dana pobožnosti, prilazim ti sa
svih strana, nazdravljam ti i nosim
mir da me imaš na pameti pa nek nam bude
koliko je dana toliko i tvojih blagoslova


Jakša Fiamengo

Solin