KAKO PAMTIM MAJKU

dugo sam držao kako i nisam rođen

ipak, majku pamtim; najprije po jednoj
lipanjskoj bonaci pravilnoj kao kružnica
devetsto i ente; došla je na valu mirisa
pelina smokava i merlina i neupitana rekla
ocu: frane, tako smo lijepi na onoj slici
s vjenčanja, tako smo

pamtim je i po zimskom pristanu,
kako usred kuhinje raspolovljene kao koreja,
na vatreni dio i ostalo, drži ciglu u desnoj
a lijevom pruža zagrijanu podkošulju ocu
i prividno nemarno govori: preobuci se
potan si a već si nikakav sa zdravljem

pamtim je i po onisku tijelu
starijem od zviježđa velikog medvjeda;
izlizano bolešću stanjilo se u list
papira i nestalo među nepravednim
računima, ne znam jesam li ikada razumio
da više ništa ne mogu učiniti za nju

još je pamtim kao molitveno ime tereza
u imeniku sretnih iz nejasnih priča o vilama;
list gdje je upisana toliko je plav da se
ne razlikuje od odsječka zenita svijena trajno
tamo nad velebitom još u vrijeme kada je bog
češće volio popravljati rotaciju i lik

i još je pamtim u kolu nejasnih prizora
sličnih kometima; odabirem ih hirovito
i govorim to je sve, i varam; volim ponoviti
varku i kada novi sijev naglo zauzme pamćenje,
nema joj premca među vježbama iz prisilne
vedrine, a i po koji infarkt uspije odgoditi
koliko mi duguje koliko mu dugujem
bog?

Ivan Rogić Nehajev

Split - Varoš

PONOVLJENI ZAPIS O HRVATSKIM BRANITELJIMA

samo rečenica kraća od pucnja za njima traje

               ubilo ih,

izvršitelj može biti tko god s odužeg popisa

               krivotvorena negdje,

lakoće radi pričama još vlada: otišli su, zlo i zima

               učinili su ostalo

ipak, u onim rijetkim prostranim noćima, u rijetkim

               kada i imena ostaju

zasluženo sama a tijela tek orhideje brane i post,

               u onim rijetkim

vilinskim srsima iz tektonske prošlosti srca, tamo,

               još odjeknu

konjici krici kromirane kiše sami u vječnosti

               odvojenoj i glatkoj

tek krhki lovori i čistoća usta jasnije rišu

               odsjenke plavoga tvrdi galop limfe

neće stići pisma neće biti: možda, pod paskom psovke

               rane se peru samo u jednom smjeru,

toliko nevinih toliko tolikih, ponovo tko će

               kartirati plavo popuste li,

one duge fuge urasle u utihu ona vedrina slana

               i ista, rascijepljena visina, tko?

ta odanost, tako isključiva tako neprilična

Ivan Rogić Nehajev 

Solin - Spomenik hrvatskim braniteljima

STANICA

      

   Tridesetak godina svaki dan gledam kako se ispred mog prozora

vlakovi zaustavljaju i odlaze. Prolaze tereti, ulaze i izlaze ljudi, voze se,

sjede, stoje na prozorima, u hodnicima, izgledaju ovako i onako, putuju

tko zna kamo – i ja sve te godine taj prizor ne prestajem gledati, ne umara

me i ne dodijava mi. Uvijek sam, štogod radio, malo s vlakovima i ljudima,

malo ulazim i izlazim, malo putujem, malo izbacujem kofere i odlazim u

neku ulicu na neki kućni broj. Kada sam pribraniji učini mi se da je to

najrealniji trenutak moga života. Dolazak i odlazak me uspokoje i stave na

pravo mjesto, postajem nomad koji putuje i ne pomaknuvši se. I uistinu

sam sretan što su me prilike postavile na stanicu pored pruge. Ljudi dolaze

k meni, odlaze od mene, prolaze ne zaustavljajući se, a ni ne znaju da sam

s njima. Čovjek u vožnji i na stanici – kako je to pravo stanje svakog stanja,

naravna slika i slika naravi: protok, naime, najmanje je loš. Možda ipak

nisam najbolje iskoristio taj položaj? A zašto bih ga iskoristio i pomoću

njega postao bolji? Gledao sam prizor i sudjelovao u njemu kako sam

mogao i znao. Zahtjevnost je prenesena iz knjiga: da se sve upotrijebi za

neko napredovanje, za neku svrhu. Kad već ima toliko vlakova i prizora,

zašto tražiti koristan i nadmoćan zbroj, zašto sve zajedno pamtiti, kada će

sutra ionako biti novih vlakova, drugih ljudi koji će ulaziti, izlaziti, vikati,

vući prtljagu, nekamo žuriti bez ikakva zaključka?

Danijel Dragojević

Split - Željeznički kolodvor

U BETLEHEM

Ako si nakanio poći u Betlehem, nemoj odgađati vrijeme polaska.
Pođi bez oklijevanja.
Budeš li oklijevao, moglo bi se dogoditi da okasniš.
Da jasle nađeš prazne
ili da u Betlehemu zatekneš Herodove vojnike.
Ne brini, ne možeš doći prerano.
Jer dođeš li ranije, moći ćeš za Dijete pripraviti sve oko čega se u ono vrijeme nije imao tko pobrinuti.
Tvoja dosjetljivost i srdačnost pomoći će da neka vrata ostanu otvorena
i da Dijete, kad se rodi, snažnije doživi ljudsku gostoljubivost.
Ako si nakanio poći u Betlehem, nemoj previše pažnje posvećivati putokazima
jer Betlehem nije samo zemljopisni pojam.
Na putu u Betlehem znanje i oprez nisu od prevelike pomoći –
oni čak mogu povesti u krivom smjeru.
Postoji samo jedan pouzdan putokaz u Betlehem: tvoje srce.
I što je jednostavnije, odvažnije i vjernije, to je pouzdaniji putokaz.
U prostranstvima tvog srca, na putovima u njemu ugaženima, prepoznat ćeš kamo ti je poći.
I kad prepoznaš put, idi. Samo idi.
Jer za tebe ne postoji svijet izvan puta u Betlehem.
Ako si nakanio poći u Betlehem, nemoj sa sobom ponijeti ništa suvišno.
Od stvari ondje će ti jedva što biti potrebno.
Osjećaj sigurnosti tamo te neće nimalo zaštititi.
Sve što će se ondje dogoditi toliko je novo da ti o tome nitko ne može reći ništa pouzdano.
Dobro je da ti i srce i ruke budu nesputani i raspoloživi.
Na putu će ti se u nekom trenutku približiti neko dijete.
I premda ga nikad nisi vidio, odmah će ti biti jasno da ga oduvijek poznaješ.
Stavit će svoju ruku u tvoju.
I dok ćeš ga ti zaštitnički prigrliti, ono će te povesti najplemenitijim putovima svijeta.
A oni svi vode u Betlehem.
Ako si nakanio poći u Betlehem, pođi s povjerenjem u svoje srce.
Ono je mnogo mudrije no što slutiš.
Učinit će za tebe sve što ti je na putu u Betlehem potrebno.
Dopusti mu samo da te na svoj način obdari i zemaljskim i nebeskim.
Dopusti mu da diše čitavim tvojim životom.
Nemoj se iznenaditi ako, i prije nego što kreneš, shvatiš da si u Betlehemu.
Jer betlehemsko Dijete jedva čeka da bude s tobom.
Njemu je svaka, pa i ona najobičnija, prigoda poželjna da je dijeli s tobom.
Betlehem je ondje gdje je i Dijete.
Ondje gdje je tvoje srce kod kuće.

Stjepan Lice 
 

Split - Crkva Sv Frane

UŠUTKAJTE PJESNIKA

Ušutkajte pjesnika
I bit će manje riječi među nama
- Manje slučajnog sjaja
Manje tajanstvenog leta ...
Sigurniji bit će trenutak,
A izgubljeno bit će doba…

Vlado Gotovac 

Split

STARE LJUBAVI

Stare ljubavi što ih je znao svijet
duge večeri u ruci poklonjen cvijet,
stare ljubavi u čistom jutarnjem sjaju
zauvijek u nama ostaju
i svjetlost očima daju.

Stare ljubavi još uvijek prate nas
kasne jeseni i njihov umoran glas,
stare ljubavi nestati nikada neće
one su tragovi prošlosti,
one su odjeci sreće.

Bilo je i suza, bilo je i smijeha,
al' prođe brzo sve.
Bilo je i straha, bilo je i grijeha,
još pamtim dane te.
Bile su velike, bile su skrivene,
bile su opasne, mi sjećamo se tog.
Gdje su sad?
Gdje su sad?
Gdje su sad?

Stare ljubavi dalje nam ne daju poć
tajni susreti kad padne proljetna noć,
stare ljubavi, te sjene minulih dana,
svakog me poljupca sjećaju
uvijek kad ostanem sama.

Bilo je i suza, bilo je i smijeha,
al' prođe brzo sve.
Bilo je i straha, bilo je i grijeha,
još pamtim dane te.
Bile su velike, bile su skrivene,
bile su opasne, mi sjećamo se tog.
Gdje su sad?
Gdje su sad?
Gdje su sad?

Stare ljubavi još uvijek prate nas
kasne jeseni i njihov umoran glas,
stare ljubavi nestati nikada neće
one su tragovi prošlosti,
one su odjeci sreće.
One su tragovi prošlosti,
one su odjeci sreće. 

Željko Sabol 

Split

PUT

Prošao sam noću vlakom kroz tvoj grad
što bliješti kao rascvjetala grana.
Nad tornjevima ponoć.
Mjesec mlad.
I na dnu srca jedna stara rana.
Zaboravih na svijet, na noć, i put…
Tek za trenutak: telefonske žice,
i ponad mora jedan oblak žut.
Tek za trenutak: cvrkut noćne ptice,
i opet put,
i noć,
i dalek put.
Zaboravih na svijet; u svijesti niče
čarobna šuma, čempresi i more,
i tvoje ruke koje u snu sjaju
vatrama stare priče.
O, gdje si?
Sve je noć i sve je sjena.
Bez svijesti lutam svijetom uspomena.
O, gdje si?
Sve je bol i mrak i rana,
a u daljini bliješti grad ko divna
proljetna i procvjetala grana.
I dokle tutnji vlak u svjetlost dana,
kroz livade, kroz polja i kroz šume,
u duši niče jedan stari lik.
O, gdje si, draga?
Noć je pala u me.
Noć beskrajna.
I mrak.
I bol.
I krik!

Gustav Krklec 

Split

JEZIK RODA MOGA

Kao vječno more sinje
U kretu si gipkom, lakom,
Podaje se dahu svakom,
I mreška se i propinje,
(Kakva moć je vjetra koga) –
Zuji, zveči, zvoni, zvuči,
Šumi, grmi, tutnji, huči –
To je jezik roda moga!
Koliko se hvale puci
Svaki svojim tobož slavnim,
Kad ih s njime divnim sravnim,
To su meni mrtvi zvuci;
Nijesu srcu sladost medna,
Nit su duhu krilna sila,
Nit bukte kroz sva bila,
Ko što njegva riječca jedna!
Sile mu je glas olujne,
Njemu riječi te se ore,
Kao munje kad se bore,
A ko vali rijeke bujne,
Provaljuju kroz sve uze,
Listom dižu srca, duše,
I sobom ih tamo ruše
Kud im struja tečaj uze.
Molitve su kada silom
Uzneseni u mah diže,
On uznosom nebo stiže
I omili bogu milom;
Jer mu tad je krotka sila,
Sladost nježna, vatra sveta,
S kojih ocu od djeteta
Jedino je molba mila.
Tuga, žalost, bol i muka
Sa vajom si i lelekom
Na njem ječe živom jekom;
Kad zacvili il zakuka
Koje slasti miloj sjeni,
Udesa li crnoj stopi,
U suze ti ćut rastopi,
Il ti srce okameni.
U radosti na sto strukâ
Sretnom čuvstvu izraz nađe
I lijeva ga ponajslađe
U miline svoga zvuka,
Probuđuje sve duhove
Dobre volje, blage ćudi,
Širi ruke, širi grudi
I u kolo ljubav zove.
Slavulj-pticu slušaj sitnu
Kad zahladi ljetno veče,
Kako njojzi glasak teče
Na ugodu nedohitnu;
To je njegva nježnost prava
U glasila drugoj slici –
Otkud ime slavulj-ptici,
Njegvom glasu otud slava.
Ljubu pitam: je li moja –
A ona mi slatkom riječi
Svake sumnje sjen prepriječi
Veleć: Tvoja, uvijek tvoja!
O ta radost prevelika
Još se većom meni čini
Po sladosti i milini
Premiloga mog jezika!
Njime milim, krasnim zato
I odijevam svoje pjesme.
Oj! spjevi su njemu česme
S kojih teče obilato
I put neba silno štrca,
A odozgo rosom blagom
Po rodu se siplje dragom,
I uvela krijepi srca.
Oj! roda mi slavni glase,
Razliježi se na sve strane
Zemlje tobom opjevane
I ushićuj srca za se!
Grozno kao s božje trube
Uvjeri ih tvrdom vjerom
Da tu vrijede samo mjerom
Kom po tebi dom svoj ljube!

Petar Preradović 

Split - Spomenik Prvom Hrvatskom Predsjedniku - Dr Franji Tuđmanu

  

MOJ VODIČ U VJEČNOST

Tvoje je lice tako lijepo,
da jedva postoji.
I svaki moj pogled u vječnosti nestaje.
Spavaš li ili bdiješ svejedno je:
pred tobom se ništa ne može zaustaviti
i ostati na zemlji.
U tvojim se očima pokazalo sve,
što su vjekovi skrivali,
i ostalo neizrecivo.
Cijela jedna šuma propada pred tvojim trepavicama,
i brdo tako beznačajno postaje ravnica
iza tvojih usana.
Samo tvoje tijelo ne iščezava
u ovoj seobi gdje nestaje materija.
O, napustimo napokon zemlju,
kad ti ni časa ne odolijeva!
Ti si vodič u vječnost!

Vlado Gotovac

Klis

JA TO NAZIVAM PJESMOM

Ne znam draga da li je naš svijet počeo propadati
na nebu ili na zemlji
Ne znam šta je bilo jače
svijet u kome smo živjeli
ili svijet koji smo stvorili ljubeći se
I da li su bili zajedno i da li su bili jedno
Pružajući drugima sve riječi koje smo rekli jedno drugom
Ne razmišljajući šta se sa svijetom tada zbiva
Mijenjali smo sve što ljubav može mijenjati
Ja sam to nazivao pjesmom
A zemlja je u nas sve više ulazila kao pijesak u vrt
kao jesen u vidik
I ne znam šta je bilo slabije u našem svijetu
naše tijelo ili naš zanos
Samo znam da je sve opet isto
Kao prije svega što smo učinili i što smo izgubili
To je taj svijet što je opet između nas
rođen iz naše pustoši
Dok mi svako na svojoj strani promijenjeni vremenom
Nosimo svoj plod što ja nazivam pjesmom

Vlado Gotovac 

Klis - pogled na Split

BRODITI SE MORA

Ploviti se mora
Preko sinjeg mora neka ode brod
Graditi se mora
Korablju iz snova da nam slavi rod
Graditi se mora
Ruke dok ne klonu
Nikada ne tonu lađe ljubavi
Ploviti se mora nevere će stati
Ploviti se mora
Plovit ćemo mati

Arsen Dedić
 

Split

DAROVI SVETOG NIKOLE

Dobri Sveti Nikola

već se na put sprema.
U njegovoj naprtnjači
nema što nema.

Još je natovario na saonice
igračke,
slatkiše
i slikovnice.

No najviše nosi sobom
Božjeg blagoslova,
kako bi djeci
mir i ljubav ispunili
obiteljski dom do krova.

Vera Zemunić

Baška Voda - Sveti Nikola

STARI KLESAR

Izdubio je duboki klanac
u zavičajnome brdu
kroz koji sada puše vjetar
i odnosi sve njegove obrađene
kamene križeve i nadgrobne ploče
Groblje nije njegov stan
on je smrti stalni podstanar
nitko k njemu ne dolazi
a svi iz sela od njega odlaze
Noću, kada se njegove ruke
trzaju od kamena otpora
probudi ga: tko će za njega
obraditi kruh koji se vadi
iz novog kamenoloma?
I tada kroz stari usjek
vjetar zalupi drveni prozor
mekano kao zemlja poslije kiše
što primi teški mramor

Borben Vladović

Promina - pogled sa vidikovca pored Krke

MOGU SAMO NESTATI

Ne može se zamijeniti mekoća trave
Ni miris ni vlaga
Ni hladno njihanje što dolazi s neba
Zajedničko njoj oblacima i zvijezdama
Ne može se zamijeniti potok u bijelom jutru
Ni majčine ruke svježe od zaklanih životinja i tijesta
Ne može se zamijeniti svijetla i duga hladnoća
Ni škripanje leda u drvenim posudama s vodom
Ne može se zamijeniti rosa sa seoskih kola
Ni jutro na golom kamenu Zagore
Ne može se zamijeniti glava mog djeda
Ni njegov pogled kojim su otkrivane prve tajne života
Ne može se zamijeniti ruka moje bake s krunicom
Ni njeno lice što miriše kao stara hrastova kora
Ne može se zamijeniti siromašno selo mojih starih
Ni njihovi grobovi što se brzo ravnaju
Oni mogu samo nestati ne gubeći snagu

Vlado Gotovac 

Crkva Presvetog Imena Isusova - Drinovci, Krka

MOJ DID

Moj se did sa zvizdan družija,
sa suncen i sa misecon,
moj se did družija s tovaron
i sa zrnijon i s kozon se družija,
moj se did s kišon družija,
sa svakin vitron, s mrazon i sa zviriman.
Jerbo se moj did o' ditinstva,
o' ditinstva vas zemji naminija.
I ka' je bos na ledini zauvik zanimija,
baba moja, s očiman od jastreba,
baba moja ni mogla raspoznat nikako
njegove noge među žilan o' masline.
I tako je did moj uza Boga sta.

Drago Ivanišević 

HNK Split - Predstava "Kašeta brokava"