ZAPIS O VRŠNJACIMA

Sve češće u okviru crnom
Imena čitam ja vršnjakā
Što skrenuše u tajne mraka.

Naš naraštaj u zèmlju ide.
Na zemlji se je malko vrzo,
A sada u nju ide brzo.

Sve manje zanosā i želja
U sebi ćutim. Zato pamtim
Sve više mrtvih prijatelja.

I njima lica, kretnje, riječi
U meni počesto se bude.
Ja žive gledam mrtve ljude.

Smrt radosti polako truje.
I tamnu pjesmu prolaznosti
Sve glasnije mi uho čuje.

Dobriša Cesarić 
 

Stobreč

VIDIM NEBO A NEBO MENE NE VIDI

Ulazio sam stubama do zadnjega kata
stokatnog nebodera i vido nebo
a gordo nebo mene ne vidi
Uspinjao sam se uz strmu planinu
do radijskog željeznog odašiljača
odakle idu signali na sve strane
pod nebom - ja ga vidim a ono mene ne vidi
Otišao sam na obalu oceana
bio svjedokom kako nebo dotiče more
stupio u to more al nebo mene ne vidi
Pročitao sam kako je pjesnik
gledo oblak jedan koji je krvareči ljepotu
plovio svojim i njegovim nebom
pa sam i ja bio s njima
ali nebo nije sa mnom
Hodao sam dugo dugo uzbrdo
na vrh brijega sve do bolnice
i ugledam nebo a nebo mene ne vidi
Donijeli me na zeleni otok u moru
čije je groblje u zraku između
bešumnog zelenila i nijemog plavetnila
ležeći očima uprtim u nebo
učinilo mi se da me ovaj put vidi

ali neće ništa o tome reći

Borben Vladović

Split - Sustipan, staro splitsko groblje

KORAK PO KORAK

Kad-tad rijeku se mora preći.
S jedne na drugu obalu.
Svi ćemo prijeći korito riječno,
trkom ili korakom. Svejedno.
Tek jedno: Most nam je svima primjeren
godinama, mjesecima, tjednima, danima.
Jedan po jedan.
Tako redom.
Neki, čak, preko reda.

Svi do jednog, jednog dana, netko dan
ranije, ili kasnije.
Prijelaz na koji nitko neće zakasniti.
Jedan po jedan,
naravnim slijedom
kosom sijedom
ili tek razigranim proljetnim vjetrom.
Urom i kilometrom
svakome od nas
utvrđen čas u času rađanja.

I nema pogađanja,
nema odgađanja,
jedan po jedan.
Jedna po jedna.
Jedno po jedno.
Svejedno.
Tiho.
Uz glazbu.
Sućutni stisak.
Zaludni vrisak.

S ovu stranu ostaju pitanja,
s onu se sluti odgovor.

Na ovoj strani prijatelj manje, na onoj
jedan više.

Prijatelju, bez tebe sve nas je manje i
manje.
Uz tebe, doskora, jedan po jedan više.

Gospode,
vjerujem u Tebe
poradi činjenice da i najmanje dobro
koje činimo
pamtiš i vratiš obilno.
Stostruko.

Prijatelj je rijeku prešao
i - čeka.

Joža Prudeus

Solin

MODRA RIJEKA

Nitko ne zna gdje je ona
Malo znamo al je znano

Iza gore iza dola
Iza sedam iza osam

I još huđe i još luđe
Preko gorkih preko mornih

Preko gloga preko drače
Preko žege preko stege

Preko slutnje preko sumnje
Iza devet iza deset

Tamo dolje ispod zemlje
I onamo ispod neba

I još dublje i još jače
Iza šutnje iza tmače

Gdje pijetlovi ne pjevaju
Gdje se ne zna za glas roga

I još huđe i još luđe
Iza uma iza boga

Ima jedna modra rijeka
Široka je duboka je

Sto godina široka je
Tisuć ljeta duboka jest

O duljini i ne sanjaj
Tma i tmuša neprebolna

Ima jedna modra rijeka

Ima jedna modra rijeka –
Valja nama preko rijeke

Mak Dizdar

Dolina Neretve

ZAVJET

Ako mi srce ne prestigne ptice
ako mi oči budu siromasi
ako mi ruke budu udovice
koje prisustvo ljubavi ne krasi,

i ako noću ne čeznem u snima
i ako danju ne žudim na javi
i ako venem u močvarnim dnima
i u tjesnoći duša mi boravi,

i ako ulje nalijevam u svijeću
uhodi tamno da pomognem djelo
i krivom ako vjerujem umijeću
i laži svoj pozajmljujem čelo,

neka mi jutro na prag ne pristizava
neka me zemlja iz milosti briše.
I ako živim k'o jalova trava
neka me sunce i ne grije više.

Vesna Parun

Dolina Neretve

PJEŠČANA KULA

Držim se na okupu,
svim silama držim se na okupu:
i skupljam živi pijesak svoga bića
na hrpu, na hrpu, na hrpu.

I govorim: sad više nisam pijesak,
sada sam kula od pijeska.
Koliko zidam, zidam, zidam:
možda sam već kula od kamena,
možda sam već samo kula.

Što sam sve radila da budem zid!
A gle, more se ne trudi da bude more,
ono je more; a niti cvijet
ne radi ništa da bude cvijet.

Na okup zovem pijesak
i zidam, zidam, zidam:
a u predahu s uhom na zidu slušam
kako podzemno žude zrnca
da ih pomete veliki val
i da ih taban vjetra zgazi
u zaborav.


Vesna Krmpotić

Makarska

MOŽE LI

Može li vrijeme
tako da ostari
da umre
ili se pokvari?

I može li itko
od ljudi znati
koliko je
njemu sati?

Kada je prva minuta
i od koga
zametnuta?

Zvonimir Balog
 

Split - Pjaca (Narodni trg)

JESENSKO PISMO

Prošla je berba, milo moje srce,
I nema na trsju grozdova.
Na lozama se lišće trese kao ruke staraca.

Boje se u zemlju vraćaju.
Boje se tope, i nestaju.

Nema više radosnog zalaženja sunca
Za plave planine.
Nema zlatnoga neba.

Jesen je kolibu sagradila u bregovima našim.
Srebrno grlo tvoje
Neće odzvanjati više zelenim dolinama

Niti će oči tvoje gledati blistavilo boja
Na nebu i na zemlji.

Jesen je pokopala svijetle boje:
Vinogradi i šume plaču
U tamnomu lišću.

Dragutin Tadijanović

Solin - Stara Salona

TUŽBALICA ZA VINOGRADOM

Vinograd je moj svenuo, neveseo.
Neveseo, i ja venem,
I ja za njim venem.

Za vinogradom svelim, neveselim,
Neopazice nestaje
Mladost moja, sjenka blistava.

U tišini iščezava sjenka mladosti,
U zaboravu,
U naborima žalosti.

O, zašto je vinograd moj uvenuo,
Neveseo,
Vinograd moj zeleni?

Dragutin Tadijanović 

Solin - Stara Salona

ČUDNA JE RAZVALINA

Čudna je razvalina koja, sura,
stoji u stablima na kraju grada!
Njom ovce pasu i trče djeca,
mudruju čudaci u razgovoru sa stoljećima.

Na jednom mjestu bi teatar,
na drugom groblje, (rastu stabla).
Što se mi razvalinom krvimo
i tražimo staru dušu mira?

Je li se čini da će iz dubine ruševine
progovorit biće i naš suhi prah?
Je li staro doba izgubljena prilika?
Tražimo li glupi bit izgubljenih sreća?

Tko bi znao što se s nama može zbiti!
I tko bi skupio sve mrvice naše ludosti!
Dobro je osjetiti let aviona
preko razvalina, u modrini obzora.

I ono sunce na razvalini, u misli
da su tu zbilja ljudi bili živi,
a sad ih nema, i nema, a sunce je čisto
i čiste su stvari, čak bez osmijeha ispred nas.

Šime Vučetić

Kaštel Stari

BITI ZEMLJA

Samo zemlja može reći svome čovjeku
njegovo pravo biće, ime mu, domovinu mu
i svu istinu vremena i svo ime stanja

Samo njen čovjek može opstati u svemu
i kad nestrpljivo živi, i kad divno sanja

Teško se oteti žilama riječi i krvotoku korijenja
svome bitku rođenja, svome zavičaju sudbine.
Samo čovjek zemlje ima srce ufanja

i onda kad ga peku rane i opekline
ili sumnja proganja.

Miroslav Slavko Mađer

Plitvice

RASTANAK U JESEN

Zaboravi vedro ljeto: i sunce, i žito zrelo;
Zaboravi milovanja u večeri meke,
Sreću srdaca naših.

           Jesen je, Lelijo, jesen:
           Kišna i siva jesen,
           I treba da se mladi rastanemo.

           Lišće u tvom vinogradu
           Požutjelo, osušeno,
           I većinom popadalo
           Po umornoj crnoj zemlji.

          Jesen je, Lelijo, jesen:
          Kišna i siva jesen,
          I treba da se tiho rastanemo.

Zaboravi vedro ljeto: i sunce, i žito zrelo;
Zaboravi milovanja u večeri meke,
Sreću srdaca naših.

Dragutin Tadijanović
 

Plitvice

ŠUMSKA ČAROLIJA

Kad jesen na

šumsku stazu zakorači,

šuma se u zlatno presvlači.

Svako je drvo,

svaka grana

zlatnim prahom posipana.

I svaki list prije nego je pao

u zlatno se presvukao.

I rep prepelica,

i ševina krila

od tolikog sjaja

zlaćana su bila.

A kad je zraka sunca

postelju

našla u sjeni paprati,

poviče šumi:

-Vrijeme je za spati!

I sutra je dan.

Listopad tad magleno dahne,

šarenom lepezom još jednom zamahne

i šuma utone u san.

Vera Zemunić 

Plitvice

BACAM SRCE POD TUĐA STOPALA

                           1

Ti ležiš, oče, na groblju u Rastušju,
Iznad tebe noć je krila raskrilila,
Tavna noć, u kojoj kosti odmaraš;
Ne dižeš se rano pred zoru, ne odlaziš u štalu
Da konjima baciš sijena u jasle.

Polako trune hrastov križ
I vjetar lijeće nad grobljem
Ne dotičuć se lica tvog kao dok si bio živ.
Rosa pada po djetelini kraj potoka;
U kući je siromaštvo, mir i pljesnivost.

Ne brinem se da porodicu osnujem,

Nit lice da mi sja od sreće domaće:

Očinska kuća, daleko od mene, propada.

                         2
Da me nisi, oče, u školu poslao
Davno bih se bio već oženio:
Imao bih dva, tri sinčića.
U proljeće bih kopao, plužio, kosio;
S jeseni bih rakiju pekao i tukao se pjan sa susjedom.

Najposlije bi me sinovi moji sahranili,
U predvečerje kasno, blatnjavo,
Kraj ograde groblja, uza te,
Od davnine gdje leže naši djedovi.
I otišli bi zatim stoku napajati.

Ali ja bacam srce pod tuđa stopala:

Poznanici skreću glavom,

Govore da sam lud.

Dragutin Tadijanović

Muć Gornji - Crkva Sv Petra - zadužbina kneza Branimira

ODLAZAK BOGOVA

Odlaze šutljivi bozi,
na ramenu noseći stoljeća:
trudno, napuklo kamenje.

A nas klesače uz put
podare ozbiljnim,
slijepim pogledom.

Iznad njihovih glava
večer obrubljuje oblak.

Nama, zemnicima,
taj najljepši pokrov.

Taj grimizni oblak.

Viktor Vida

Solin

SUNCE NAD ORANICAMA

U svojoj sobici u kavezu Đačkoga doma
pod svjetiljkom električnom sjedim i zapisujem
kako hodam godinama gradskim ulicama
i razgovaram sa znancima
i svraćam se u gostionice i pijem
i vraćam knjige nepročitane
i lišće pada ujesen svenuto

A vršnjaci moji u mom zavičaju
urane u zoru i očešu konje
pa ih pod plug zapregnu
i svak na svoju njivu brižan odlazi
U svanuće zaore gvozden plug
i neumorno stane nizat brazdu pokraj teške brazde
(đerdanski teški niz)

A ja dragi prijatelju
dok ustajem iz kreveta
prije podneva
znam da se u mom zavičaju
muče ljudi kao stoka
i raskošno blista
s u n c e   n a d   o r a n i c a m a

Dragutin Tadijanović

Otavice - pogled sa brežuljka na kojem je Mauzolej Meštrović

SVJETLOZNAK NA RASKRIŽJU

Ti se uvijek žuriš da dostigneš one
Što projure u kolima uz brige i svežnje.
Računaš da jurnjava prestići neće
Njihove čežnje.

Ti uvijek bdiješ da ne zakasne oni
Koji se ne brinu što će biti sutra.
(Svaka se noć zacrveni od srama
U zrcalu jutra).

Ti se uvijek naginješ da dohvatiš one
Koje ubija samoća i groza.
Bole Te ožiljci opale jabuke i kruške
I vrisak kamena ispod teškog voza.

Ti uvijek pališ na raskrižju srca
Svjetloznak Tvojih rana,
Jer znadeš da nikakav mjerokaz upraviti neće
Tjeskobu naših dana.

Rajmund Kupareo

Solin - Spomenik Isusu Kristu spasitelju Svijeta - raskršće Širina

ZLATNI LISTOPAD

Preplavio grad

zlatni listopad.

Još jutros je bio skriven,

gustom maglom obavijen,

a onda gle!

Pojavi se iznenada

usred grada.

Sivu halju raskopčao,

sunčano se nasmijao.

S krošnje stabla

zlatnike je

rasipao.

-Bako, bako!

Gle, dukata!-

povikala unučica.

Baki puna torba zlata,

a na Maji

zlatnolista ogrlica.

Vera Zemunić 
 

Solin - Gospin Otok

DOHODAK JESENI

Jesen je iz gorskih sišla vinograda
Crvena u licu, nestalna u hodu,
Jabuke je zadnje u veselju stresla
I plašljive vrbe nagnula u vodu.

On dugo uz cestu, sa svijećom u noći,
Pruža kalež prazan da Mu dio dade:
Za komad kruha iznajmio njive
I za kalež vina plodne vinograde.

Sve će Mu to dati dobra, zlatna jesen
Za naknadu krvi srca probodena,
I jabuku k tome mjesto one što je
Bila ukradena...

Rajmund Kupareo

Solin- Spomenik Isusu Kristu

PUT U VJETRU

Jesen te je odvela cestom lišća

i ponio si sa sobom ukroćeno srce

u daljinu.

Ptice plove i sijeku zrak

veslima krila i žudnjom seobe.

Vjetar kuca lišćem o tvoje čelo

i prestiže ti korak brzinom skitnice.

Ne gledaš jata ni magle,

nitko ne zna da patiš

i da te raskida jesenji nemir ptica.

Ne šume za tobom ničije kose

i neće te zapljusnuti njihovi topli talasi.

Evo, skoro je noć i zaspale su drage oči,

a visoko nad tobom kruži

san tvoje majke

izgubljen i nespokojan.

Leti tjeskobno nad stazama tvog lutanja,

traži ponore pred tvojim koracima,

a kad ih opazi, bježi natrag

kroz pomrčinu i pada, slomljen, na tvrdi jastuk starosti.

Nikola Milićević 

Poljica

SVE JE VEĆ REČENO...

Sve je već rečeno ili će biti
Kad prošlost nahrupi na vrata
Zaključana s napetim bubnjevima
I sviralama srebrnim koje će

Iz mračnih okruglih nizina
Dozivati vitke djevojke ljepotice
A one će ne znajući sirote
Postati jednoga nečekanog dana

Samotne staričice koje ne zapaža
Nitko pa ni ja koji napisah
Krivudave ove guste rečenice

Dok sam pio kavu kraj mora
A u glavi se vrzmale slike
Što ne htjedoše sići na papir.

Dragutin Tadijanović

Split - Marmontova ulica

KRUH

Nemojmo povrijediti kruh ni rječju
ni bilo čime, jer on je doista svet
u svojoj darežljivosti, velik u dobroti.
On nas posvuda prati, putuje s nama
u našoj torbi, bdije na našem stolu,
u samoći stražari, uvijek budan i tih.
On je brižljivo čuvao naše djetinjstvo,
hranio našu mladost, ispunjao nam dane
mirisom i nježnošću. On je uistinu bio
naš svagdanji kruh i naš svagdanji drug.
U njemu su šumjela polja, pjevali klasovi,
iz njega su sjale tople srpanjske žetve.
On je skupljao u se sve naše radosti
i naš znoj i suze i stajao je pred nama
kao blaga opomena i tiha mudrost.

Nikola Milićević
 

Knin - Crkva Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta

NOSTALGIJA ZA NEBOM

Pognuti od muka koračamo stazom,
Na nama su teški izgnanika svežnji.
Umorne nam oči pokazuju da je
I beskrajni svemir uzak našoj čežnji.

Jer horizont svijeta htjeli bismo preći,
Da u Božjem gradu savijemo gnijezda,
Odakle su sunca poletjele lopte,
Odakle se šalju vatrometi zvijezda.

I gdje radost struji poput naših voda
Iz Kristova srca na rod besmrtnika,
Gdje ekstazom bukte lugovi i gore,
Gdje umjetnost živi brata Angelika.

To dom je naš što ga izgubiše negda
Praoci u borbi za dobića nova,
A mi se sad opet povraćamo k njemu,
Da nam se na čelo Božja stave slova.

Tamo ćemo stići, ali još nam treba
Golgotskoga vrha osvojiti kamen,
Da možemo njime rasporiti nebo
I ući u slavu. Amen, amen, amen!

Rajmund Kupareo 

Makarska - Vepric

KIŠE PJEVAJU NA JABLANIMA

Kiše pjevaju na jablanima.
Sanjam:
propada nebo.

U lišću piruju zvuci,
neukroćeni uznici.

Zvona su svijetla pala u vodu.

I cvile oči dubine.
I tutnje bubnjevi s neba.

Kiše pjevaju na jablanima.
Sanjam:
propada nebo.

Josip Pupačić

Solin

MORNAR

Svaki mornar pjevat mora,
hvali kopno drž se mora.
On ne može ni da hoda
ako pod njim nije voda.
On ne može ni da piše
ako mu se stol ne njiše.
Kad na moru je bonaca,
spotiče se kad koraca.
Ne može ni da se šulja
ako mu se brod ne ljulja.
Mornar ne može da spava
dok mu se ne trese glava.
Njega često hvata trema
kada morskog pseta nema.
Kada nema brodoloma,
dođe mu da ide doma.
Mornaru je pravi mamac
kad mu more lizne pramac.
On stalno od želje gori
da se s njime hrve, bori.

Zvonimir Balog
 

Split - Zenta

DOMOVINA

To je ta zemlja: kamen i lapor
grm što se rastom muči
livada što kao konjic jezdi
duboko more, močvara što bi u dubinu
vrhunac i prodol što u hladu trune .
To je ta zemlja: svatko od nas
tako stamen i tako loman
svatko sa svojih tisuću godina
a tek se s mukom rađa
svatko tako podatan i tako neukrotiv.
To je naše tijelo, naše lice i naš duh,
To je ta zemlja, uznosita i dražena.

Dubravko Horvatić

Biograd na Moru - Spomenik Kralju Tomislavu postavljen za 1000-godina od krunidbe (925-1925)

MALEN JE SVIJET

Malen je svijet.
Domovina je veća.

Svoje vode ima, svoja
žita
i najljepša svoja
cvijeća.

Velik je svijet u oku,
malen u srcu.

Domovina je veća.

Nada Iveljić
 

Drvenik Mali

 

DOM

Kreni na put, kamo želiš,
sve dokle ti mašta stiže,
do Aljaske, il do Jaske,
ili možda malo bliže,
i kad ti je zbilja lijepo,
ti najednom zbunjen shvatiš
kako želiš samo jedno:
da se svome domu vratiš,
jer u tvojem malom srcu
blista iskra što te vuče
u toplinu tvojeg doma,
u tišinu tvoje kuće.

Desi ti se izvan kuće
da sve krene naopačke,
ko da si u svoje hlače
uskočio naglavačke,
il ko da ti rak škarama
unatraške dane kroji,
pa pomisliš da za tebe
ništa više ne postoji.
Tad u nekom ludom strahu
od nekakvog čudnog sloma
hitro bježiš pod okrilje
svoje kuće, svoga doma.

Ratko Zvrko

Trogir - pogled iz aviona pri spuštanju na Splitski aerodrom

NAŠI ŠKOJI

Ko da su veliški, usidreni brodi
Daleko od krâja na moru široken,
stojidu, mučidu nâši škúri škoji,
a oblaci gredu po nebu visoken.

Jedân do drugega usidreni škoji:
široki i úski, i mâli i veli,
a po njima legla pod bârdima mista,
iz kojíh se dižu bíli kampaneli.

Po kanálih rávnih dí i dí su jidra...
Pomâlo se miču od škoja do škoja,
priko svítlih pútih, iz vâle u vâlu,
po ravnicah pústih tega modreg poja.

Pere Ljubić

Split - pogled na Brač

ROMON KIŠE

Rominja kišica tihana.
Vjetar se ljulja u granama.
Oblak se diže iz bezdana.

Misli lete k tebi. Neznana.

Dragutin Tadijanović 
 

Split - Žnjan

EVANĐELJE PO LUKI

Bio sam prije ceste i mnogo prije gladi
putnik na ovom putu, daleko prije glasa
znao sam neke pjesme i rugao se nadi
i izbavljenju svakom još mnogo prije spasa
bio sam prije sebe pa svoju staru sliku
tražim sve dok se nađem u vlastitom kriku

Progori srce rebra i nema takve smrti
za vatru koja živi od vlastitoga mraka
još dugo nakon sunca sunčanica se vrti
naučila je zvijezda sudbinu svoga znaka
i tijelo svoje ušće i izmišljena bila
neobjašnjena ptica još mnogo prije krila

Sve što se nije zbilo u nama živi zato
u leptiru u travi u kamenu u rosi
u ružama se vraća sve što nam nije dato
i za nas svako žito od sunca milost prosi
slijedeći stare jeke tijelo ka tijelu hita
jedina prava slova oko u oku čita

U krvi krv procvijeta u voćku dobra roda
od izvora se traže nemirne dvije struje
putem nam netko blizak u susret dugo hoda
i nepoznat i poznat oko se pticom truje
i usne rastu usni još mnogo prije svijesti
da iznenada mogu u rastanku se sresti

Tako se tijela nađu na putovima vatre
nesvjesna da traže još davno prije želje
tijelo je tijelom tijelo i tijelo tijelo zatre
u mlinovima sunca stara se zemlja melje
i ponavlja se nebo i žito novo klasa
još mnogo prije smrti i mnogo prije spasa

Luko Paljetak

Split - Crkva Sv Frane

TI KOJI MI DAJEŠ

Ti koji mi daješ
Da svaki dan pijem
Čašu svježe vode,
Znam da i ti znadeš
Kako nemam riječi
Da izrazim zahvalnost
Za milostivi dar,
Pa ipak mi daješ
Čašu hladne vode
Da pijem svaki dan.

Kad li ćeš uzeti
Čašu mi iz ruke?

Dragutin Tadijanović
 

Solin -  rijeka Jadro

DALEKO

Kroz grane, na moru vidim
Jedro bijelo i mlade žene
Razdragane. A preko mora,
Daleko, u gradu
Velikom, ti misliš na me,
Zaplakana.

Dragutin Tadijanović
 

Split -Žnjan - danas 2.listopada 2015

HTIO BIH POKIDAT ŽICE...

                              I

Htio bih pokidat žice na svojoj zlatnoj harfi
I vratiti se u zavičaj, u selo. U Rastušje.

Odbacit prašnjave knjige
I nasladnost lutanja bez svrhe.

Skinuti masku s lica.
I prezret, kao Gospod, smisao rečenica.

Biti u šumi ptica.

                             II

Povratit ću se, povratit ću se doma;
U kući još tinja oganj
Što ga moji pređi zažgaše
U tavnosti prošlih vremena.

Hodit ću u opancima,
kako i oni iđahu,
I rubine nosit lanene
Što mi ih žena otkala.

Sa rukama prljavim od crnice
Otirat ću s čela znoj
Te kaplje na zemlju.

Ljeti, poslije večere, kad napojim konje,
Na prag ću sa ženom sjesti:
Djeca će već otići na počinak.

U štali će, od sitosti, mukati krava i tele.

                             III

O, možda me u Rastušju očekuje sreća i pokoj.
Htio bih pokidat žice na svojoj zlatnoj harfi.

Pa kada miran umrem seljani da prenesu
Truplo u crnome lijesu preko rodnoga praga.

Dragutin Tadijanović

Otavice - pogled sa Mauzoleja Meštrović