ponedjeljak, 31. kolovoza 2015.

SLOBODA

Svatko tko je putovao zna da se jabuke nigdje ne jedu
kao na ulici i trgu nekog stranog grada.
Vjerojatno zato što grad od vas ništa ne traži,
ništa mu niste obećali, tamo niste ni dijete ni odrasli,
bez dobi i obveza zaboravljeni ste i nepoznati,
udaljeni od vlastita jezika i događaja.
                 Sada je kolovoz, kraj kolovoza,
i ja mislim kako bi bilo lijepo otputovati,
možda u Firencu, možda u Sienu, svakako u Toskanu,
za tim trenutkom okrugle i sjajne slobode.

Danijel Dragojević
Zadar - Aerodrom

nedjelja, 30. kolovoza 2015.

ALI NIJE BILO NIKOGA

Kako sam sve više osjećao Sunce
Da mi između lišća u guštiku stabala pruža
Nevidljive svoje tople ruke nestajale su
I kao zacjeljivale rane u mom srcu
Što ih je donosio život u dugom trajanju

A da je kraj mene slučajno tko prošao
Vidio bi na licu smješak blaženosti
Ali nije bilo nikoga samo je lišće
Mirovalo bez daška vjetra a iz daljine
Dopirao urlik gledalaca neke utakmice


Dragutin Tadijanović
Makarska


subota, 29. kolovoza 2015.

NOĆ TAJANSTVA

Ja ćutim da sam nečim taknut.
Ko dahom. Ali ne znam čime.
Da l' za mnom, draga, pružaš ruke,
Ili si rekla moje ime?

U meni sada sve je tiho.
Ja čekam znak tvoj da se javi.
Ja čekam budno, čekam žudno;
Ja bdim u jednoj višoj javi.

Marina, to je noć tajanstva;
čeznuća putuju po tmini,
I ovaj osmjeh na mom licu
Primit ćeš negdje u daljini.

Dobriša Cesarić

Split - Riva



petak, 28. kolovoza 2015.

LJUDI

Ljudi su
Lica
Ulica,
Pa ako su
Gradovi sivi,
Upamtite:
Ljudi su krvi.

Mladen Kušec


Split - Riva


četvrtak, 27. kolovoza 2015.

NOĆ BEZ JABLANA

Večeras je srušen
Jablan, pored potoka.

Umrle su tvoje grane,
Viti jablane;
Nikad više nećeš
Lišćem šumiti.

Noć dohodi crnim korakom.
Jablan sniva mrtvim snom.

Ja sam žalostan.

Možda zato što je srušen
Jablan, a noć dolazi?

Dragutin Tadijanović

Solin



srijeda, 26. kolovoza 2015.

DJEČAK S LOPTOM

Gledaj samo svoju loptu
Ne krajičkom oka nego cijelim vidom
Sve drugo neka se ugasi
Kuće koje tonu ili lete u nebo
Jutarnja vika rasrđenih žena
Jurnjava muškaraca s trubama, zvoncima

Lopta je tvoja nova zemlja
I pažljivo je udaraj dlanom
Točno po sredini da se skupi sva u jedno
I poleti prema tlu točno po tvom nalogu
Zatim se osmjehne prepoznajući igru
I vrati prema ispruženoj ruci

Ne misli o udarcu, on je već u tebi
Čeka da ga probude dva upaljena oka
Da ga uzdigne iz krpa sluh
Pa da očvrsne u ruci i sleti loptu
Prividno uvijek okomito a ipak centimetar dalje
Odmotavajući srebrnkasti prostor

Ne slušaj glasove oko sebe
To u njima bruji tvoje kolebanje
Samo jedan pogrešan udarac: prejak ili preslab
Samo jedan udarac sa strane
I tvoj će se planet ugasiti
U nekoj mlaki, na nekom žalosnom gnojištu

Ova lopta to si ti sam, svoj svijet
Ovo ti odskačeš, ovo se ti vraćaš
Skidajući paukove niti granica
Ovo se ti produžuješ, ovo se ti množiš
U igri koja nema druge svrhe
Osim da sebe odigraš do kraja


Slavko Mihalić

Split - Spomenik Hajduku postavljen 2011. za 100. rođendan

utorak, 25. kolovoza 2015.

TRI MOJA BRATA

Kad sam bio tri moja brata i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Imao sam glas kao vjetar,
ruke kao hridine,
srce
kao viganj.
Jezera su me slikala.
Dizali su me jablani.
Rijeka me umivala za sebe.
Peračice su lovile moju sliku.
Kad sam bio
tri moja brata
i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Livade su me voljele.
Nosile su moj glas
i njim su sjekle potoke.
Radovao sam se sebi.
Imao sam braću.
(Imao sam uspravan hod.)
To su bila tri moja brata:
moj brat, moj brat, i moj brat.

Josip Pupačić

Solin

ponedjeljak, 24. kolovoza 2015.

JABLANI

Prema osnovnoškolskoj zadaći

U mome selu ima puno jablana.
Oni rastu uz potoke i uz rijeke,
u vodi se previju ko jegulje.

Moje je selo lijepo, jer ima jablana.
Jablani su visoki do neba.
Mene majka zove, mene majka voli:
jablane, evo ti vode, jablane moj.

Najviše jablana ima u mome selu
u njima se tice gnijezde
u njima se zapliću oblaci
i zvijezde kroz njih jezde.

Jure Kaštelan 
Solin - susret pred manifestaciju Večeri Zagore



nedjelja, 23. kolovoza 2015.

KONFRONTACIJE

Htio bih reći koju radosnu riječ
Kao: proljeće, putovanje, toplo more, miris
              (unutarnji) mir
Kao: blago veče, livada, cvijet, pčela, pribran rad
Kao: perspektiva, vidik, rješenje, istina, smijeh
Kao: čovjek, prijatelj, iskrenost, čestitost, plovidba,
             cilj, sretan način
Kao: bogata melodija, skup vrijednosti, prava
             mjera, plod, rod, čin
Ali riječi: laž, rat, glad, strah, dno, zlo, zid
ali riječi: plač, stid, pad, krah, smak, krug
ne dopuštaju, ne misle, ne žele, priječe
da to uradim
One su jače
i bit ću i dalje naprosto izdržljiv (naprosto tek jak)

Milivoj Slaviček
Knin - Crkva Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta


subota, 22. kolovoza 2015.

SKROMNA KANTATA

Taka je naša zemlja. Malena. I grka kao zanos.
Teška. Breme sitniša.
U njoj su naše igre oduvijek skupe. Naše pjesme
                                                                oduvijek sjetne.
A huje vremena.
Taka je naša zemlja (naš dom), u tihi sat snaga
                                                       tužna i nezamijenjiva
i reći riječ u njene gusle tako je neodoljivo.
Mala a široka; razderana, neutabana zemlja, taka
je ova zemlja tamna od sjena patnji i ljubavi.
Ona sebe nosi u vezu oko vrata u ustremljenosti
                                                         naporne snage gore!
Ona traje među rijekama svoje sudbine pod
                                                                  plavim nebom
i reći riječi u njene gusle tako je vječno u nama.

Milivoj Slaviček
Solin - folklorna manifestacija Večeri Zagore

petak, 21. kolovoza 2015.

BALADA O PROLAZNOSTI

Kad lutali smo svijetom
kao raspršeno sjeme,
govorili smo sebi -
to je za neko vrijeme.

I ne znajuć’ da smo
na izgubljenom brodu
mi vikali smo: "Kopno!"
dok gledali smo vodu.

Kad ljubili smo kratko
u tuzi kišne noći,
govorili smo za se
da ljubav tek će doći.

Postavljali smo stvari,
ali opet ne za dugo.
Za sva smo mjesta rekli -
odredit ćemo drugo.

Kad rađala se sreća
i čekala je slava,
pomišljali smo opet -
to nije ona prava.

Kad prijatelja nema,
a dani idu sporo,
govorili smo za se
da vraćaju se skoro.

Gdje najviše smo dali
dobivali smo manje,
ali mislili smo - to je
tek privremeno stanje.

Kad gubili smo život,
govorili smo: "Neka"
i vjerovali čvrsto
da pravi tek nas čeka.

Putovali smo dalje
kad davno već smo stigli.
Tek počeli smo nešto,
a drugo već smo bili.

I ostali smo tako
kraj odlazeće vode,
nerazjašnjeni sasvim
i pomalo van mode.

U započetoj priči
u ljubavi bez traga,
jer svakoj smo se kući
približili do praga.

U privremenom redu
nekorištenih stvari
ni osjetili nismo
da sami smo, i stari.

Dok vjerovali još smo
da svaki put se mijenja,
mi rekli smo si zbogom
govoreć doviđenja.

 Arsen Dedić
Vodice


četvrtak, 20. kolovoza 2015.

ŽIVJET ĆU SVOJ ŽIVOT KO PLIVAČ NA VALOVIMA

Živjet ću svoj život ko plivač na valovima
                                           čitav jedan dan
u strahu od modrine
             pršit ću im kreste prstima
u jurišu na njih kako slijede jedan drugog
grcat među razmacima
udarat po gustoj travi
                        u zipci pjenušav i bez trunka
boli u širom otvorenim očima

čitav jedan dan
ko slijep plesač povrh žice dok se moli svome bogu
posrtat ću s njima žustar čekat ću novi udar

pred noć kad pomodre mi usne pa more
pocrveni u mrežama i kad sunce
sasvim nisko padne na leđima ću plutat
nek nosi me ko što i crkle ribe nosi
tu i tamo još rukama ću pljuskat
već slomljenim laktima a s očima
ko u strast uprtim prema planetima
slušat ću

kroz jednu slanu kaplju gdje tiho me svojata dubina

Nikica Petrak
Podstrana

srijeda, 19. kolovoza 2015.

ZBOGOM, KUĆO BIJELA

Zbogom, kućo bijela,
pravilna kocko na moru.
Galeb te spaja s modrinom,
a bor ti kruni krov.

Zbogom, kućo bijela,
s vijencem od dunja na tavanu
i žitom u podrumu.
Mala tvrđavo sreće,
mir s tobom!

Zora je zračila tvoje sobe
a zvijezde se rojile noću
u krčagu vode na stolu.
U tebe su ulazili prosci
sa zastavom i jabukom.

Iz tebe su izlazili mrtvi djedovi
nošeni s glavom prema moru.

Podne rasipa iskre dragulja.
Modri bljesak.

Evo, sunčan trak
Pada u sobu, kroz kapke,
i traži bosa dječaka,
što se skrutio u kutu.

Viktor Vida

Šibenik svjetionik Jadrija

utorak, 18. kolovoza 2015.

KUĆA PORED MORA

Raznesene valima i vjetrom
tu su tople ruševine ljeta
na rubu napuštenog mora
i jednog izgubljenog svijeta

Ničeg nema, ničeg nema
od tebe od mene

Ostala je samo prazna kuća
malo stvari ljetovanja našeg
na stolu novine još leže
sa nekim datumima jula

Naša ljubav sad se ruši
kao pješčana kula
Al još sam uvijek ovdje
još zagledan u more
na vratima vile
u kojoj tuga spava
a kiše su se slile
u cvjetove agava
i ljetu je kraj

Od vremena poezije i mira
ostala je samo prazna kuća
u noći okrenuta moru
sad čeka ljubavnike nove

Ničeg nema, ničeg nema
od tebe od mene, od nas

Arsen Dedić

Šibenik - villa Moj mir


ponedjeljak, 17. kolovoza 2015.

BROD S MOJIM IMENOM

Kad me u vreći s topovskom kuglom
spustite u bezdan, u vodu
nek ne nosi ulica moje ime
dajte ga nekom brodu

pa da nastavim one pruge
koje sam činio prije
po bezimenim uvalama
Srednje Dalmacije

Neka tuda vječno luta
i nikad sidro ne spušta
brod s mojim imenom
kao prokleta duša

Boljima dajte aleje
i dajte trgove njima
ja ne mogu zamisliti - više
nikada na Kornatima

Nek ima moje ime
trabakul, tender, bracera
važno mi je da plovim
važna mi je nevera

i da mi pokazuju pute
u beskraju i tmici
moji mrtvi prijatelji -
danas svjetionici

Arsen Dedić 

pored Zlarina


nedjelja, 16. kolovoza 2015.

ZAPRTA NEBESA

A nebo sve gluše je, tiše,
Ko zaprta vrata daleka.
U vrtlogu zvjezdane kiše,
     Pred okom, što čeka,
     Zar nikad se više
Otvorit neće nebesa?
     Zar nikada više
Da gledamo davna čudesa?

     Zar nikad? - Al što će
Ta čuda, kad naše su oči
     Sad drukčije? Kada
U grudi nam dozrijeva voće,
Iz kojega melem se toči
     Na dušu, što jada?
     Tko, skrušen, još čeka,
Da gromko na stožeru škrinu
Nevidljiva vrata daleka?
     Tko čeka, s visoka
     Da zvijezde mu sinu?

Sveđ i svud: sred dječjega oka,
U dugi na kori vedraca,
     Na licu mrtvaca,
U borama sijede nam majke,
Pod koprenom djetinje bajke,
U suzi, u pupu, što lista,
U kapljici rose, kad blista,
U uzdahu srca duboka,
     Baš uvijek, i svuda:
     Gle tajne, gle čuda!
Gle vrata visoka, široka!

     Sa zida nebesa,
     Što cvijećem se osu
     Najčistijeg zlata
     Bog na zemlju prosu,
Na pregršti klice čudesa,
Pa zatvori sjajna ta vrata.
I mukom se nebo tad ovi,
I kao da nekamo plovi
     Kroz sunčeve kiše,
I biva još gluše, još tiše.
Ne silazi s čudom na pragu
     Ko negda, sve niže...
Al' zemlja sve lakše, sve više,
     Po zvjezdanom tragu
K nebesima onim se diže.

Vladimir Nazor
Solin - Crkva Gospe od Otoka


petak, 14. kolovoza 2015.

PJENI SE MORE

Uzdišu vali
– Pjeni se more –
Pred njim smo mali
– Pjeni se more –
Pljuskanjem bûdi
Čežnje i žudi
Godina ludih
– Pjeni se more.

Što me to boli?
– Pjeni se more –
Da l' me još voli?
– Pjeni se more –
Sve što imadoh
Ljubavi dadoh,
Poražen padoh
– Pjeni se more.

Dobriša Cesarić

Podstrana


četvrtak, 13. kolovoza 2015.

OBIČNA PJESMA

Sve je neobično ako te volim,
vrtuljak što se okreće igračke i djeca.
Veče koje silazi spava u mojoj duši.
Znam, veče koje silazi, stepenice, vjetar,
sve same obične stvari što se ne mogu ponoviti,
jer smrt se ne ponavlja, ni ti se ne ponavljaš u meni.
Sve je neobično ako te volim:
more skida i svlači svoje plašljivo tijelo,
zatvorenih očiju i vlažno od poljubaca.
Ja više nisam isti, slušajuć’ glas
na nekoj samotnoj stanici dok me obilazi kiša
mijenjam te u sebi. Samo ruže što tonu.
Tjeskoba, obična pjesma, plač ponovo
dok svoje teške vijeđe zaboravljaš u snu
poput marame na licu koje bdije.
Sve je neobično ako te volim,
ako te volim. Zagledana u nebo
ti postojiš kao svjetlo pregaženo u tmini.

Zvonimir Golob
Makarska



srijeda, 12. kolovoza 2015.

ČAROLIJE

Jelici za spomen

Sjedoh za uski stolić da pišem.
Preda mnom veliko ogledalo
I dvije zidne svjetiljke, sa strane.
Podigavši pogled
Bijah začuđen:
Gledalo me lice dvadeset godina mlađe!
Kakve li čarolije svjetla i sjene!
Ostao sam zagledan
Kao u davnu sliku.

A kad me sutra obasja dan
Vratit ću se, tiho, bez žaljenja,
U svoju budućnost.

Dragutin Tadijanović
Makarska


utorak, 11. kolovoza 2015.

MOJA DOMOVINA

Domovina je na različku
kristalna jutarnja rosa,
domovina je vilin konjic
i neočešljana vilina kosa.

Domovina je gnijezdo
u krošnji drevnog drva,
domovina je gladnim vrapcima
u zimi šaka mrva!

Domovina je prva visibaba
i jesenje voće zrelo,
domovina je zlatno klasje
i pahuljasto jutro bijelo!

Domovina je velika rijeka
i u gori najmanji vrutak,
domovina je hidrocentrala
i bijeli riječni oblutak!

Domovina je nemirno more
u beskraj što se pruža,
domovina je tiha glazba
u napuštenoj školjci puža!

Domovina je pjesma
i žapca i cvrčka i ptice,
domovinu nosimo sobom
i preko granice!

Domovina se uvijek voli,
a nekad je ljubav sama,
domovina je sve oko nas
i najtopliji kutak u nama.

Pajo Kanižaj
HE Peruča - Peručko jezero


ponedjeljak, 10. kolovoza 2015.

ZAUSTAVLJENI U SKOKU

mir s vama
zaustavljenim u skoku
predalekim od svijeta
strancima među živima
list pada za listom
pod brončanim križem
gdje vi počivate i vjetar
nosi vaše glasove u lišće
skuplja boje vaših lica
kada se lišće zavrtloži
netko nemiran hoda oblacima
i mi mislimo o nestalima
nije li to tužna pjesma
koja se može čuti u lugu
oko vojničkog groblja?
to nije tužna pjesma
o prolaznosti vremena,
sjećamo se onih koji su bili
život u našim životima
jer sa tri rane dolaze
oni u ratu nestali i
zauvijek odsutni
neka će djevojka uporno
ostavljati ružu samoće
po zakutcima svijeta
njihovim obiteljima
svaki će korak
biti težak
u snovima
mi ćemo ih sretati žive,
kao da će nam se svaki čas
pridružiti za stolom

Tomica Bajsić

Knin- gradski trg


nedjelja, 9. kolovoza 2015.

MOJ HRVATSKI

zaplakao sam hrvatski
progovorio hrvatski
hrvatski govorim
šapćem hrvatski
šutim hrvatski
sanjam hrvatski
i na javi sanjam hrvatski
volim na hrvatskom
volim hrvatski
pišem hrvatski
kad ne pišem ne pišem hrvatski
sve mi je na hrvatskom
hrvatski mi je sve

Pajo Kanižaj

Knin - Pogled sa Tvrđave



subota, 8. kolovoza 2015.

RANE MOJE ZEMLJE

Bole me rane moje zemlje,
te tvrde i strpljive zemlje
s kojom lijegam i s kojom ustajem.
Iz nje sam došao na svijet,
u nju ću natrag, na počinak.
Ona mi je bila mati i hraniteljka,
i ležaj za najljepši san,
i trn za najljuću bol.
Rijetko sam je spominjao,
rijetko kazivao njeno ime,
ali to ime je uvijek bilo u mojoj krvi,
uvijek pod mojim uzglavljem.
Treperilo je u mojoj molitvi,
izgaralo u mojim potajnim slutnjama,
budilo se u koracima, u nadama,
svjetlucalo u svitanjima.
I u sve mi je bilo upisano patnjom,
a što patnja upiše,
to nikakve kiše ne mogu isprati.

Nikola Milićević

Knin - Tvrđava - Muzej Oluja 95


utorak, 4. kolovoza 2015.

KAKO SE PIŠE PJESMA DOMOVINI

Potraži riječi koje voliš
reci ih onome koga voliš.
Neka to budu obične riječi,
izgovori ih kao što dišeš.
Kao da hodaš ulicom nepoznata
imena,
kao da još nema imena trg,
ili žito, ili jezero.
Kao da s planine gledaš visoko
nebo.
Ujutro, pod suncem, uveče i noću
i kad dođe oluja,
u dobru i zlu
izgovori samo: domovino moja.
Ima toliko riječi da se to kaže
i svaka je dobra, ako je tvoja.
Nećeš pogriješiti,
ne griješi onaj koji voli.
Ipak, ustani kad izgovaraš njeno
ime.
Pjesma o domovini pjeva se stojeći,
ustima koja plaču
i rukama koje grle.

Zvonimir Golob

Vodice - Hotel Olympia



ponedjeljak, 3. kolovoza 2015.

HRVATSKI KRALJEVI

Rekoše: “Vi ste uvijek bili roblje,
A povijest vaša nalik je na groblje
Na kome niti pravog krsta nema;
Ponegdje ploča, bez imena, nijema;
I korov svuda! Uza sve su pute
Otaca vaših kosti razasute!
U rodnu tlu mrtvaca san ne drijemlju:
Pognojili su kao đubre zemlju
I nestade ih pustih… bez pomena!
Svu prošlost vašu zastrla je sjena,
I ovio je mrak!”

Da, to nam kažu,
A sve u meni na to kliče: Lažu!
lako nema raka, spomenika,
Zidina, ploča, pergamena, slika,
Ja ipak znam što bje i kako bje.
Ne razasute na sve četir strane
Već u mom tijelu leže ukopane
Otaca mojih put i kosti sve!
Propao nije ni duh im ni lik:
Pognojili su tlo iz koga nikoh,
Njivu što gradim, putove što svikoh:
Njih mrtvih ja sam živi spomenik!

…U meni sva je njina povijest živa.
Ne trebam drevnih zgrada, knjiga, štiva.
Bez svjedočanstva ja već znam što bi,
Kad nama prvi svit ali su dni.
Po glasu što u krvi mi romoni,
Ja dobro znadem kakvi bjehu oni.
Još i sad svijetlo zrake utrnute
Prastare meni obasjava pute.
Pa k’o da vidim…nizbrdo korača
S karpata k moru mnoštvo praotaca.
Gusarske lađe, šatorje i oko,
Dvor, narod, čete, a gore visoko
Prolazi, sja, kroz maglu drevnih dana,
Povorka cijela kraljeva i bana!

Vladimir Nazor

Šibenik